Slušati priču o ubojstvu dok peremo suđe, vozimo se na posao ili šećemo psa možda zvuči neobično, no 'true crime' posljednjih je godina postao jedan od najpopularnijih medijskih žanrova. Posebno je omiljen među ženama, a njegova privlačnost očito se ne svodi samo na morbidnu znatiželju. Psiholozi smatraju da priče o stvarnim zločinima mogu biti povezane s potrebom za razumijevanjem opasnosti, osjećajem kontrole, emocionalnim rasterećenjem i društvenom povezanošću, tumače stručnjaci za Psyhology Today.
Jedno od objašnjenja zašto žene češće posežu za takvim sadržajima jest svojevrsna mentalna priprema za opasnost. Slušajući iskustva drugih, gledateljice mogu imati osjećaj da bolje prepoznaju upozoravajuće znakove, rizične situacije ili ponašanja koja bi trebala izazvati oprez. Takav sadržaj zato nekima paradoksalno istodobno izaziva strah i pruža osjećaj sigurnosti. 'True crime' zadovoljava i našu prirodnu potrebu da u događajima pronađemo obrazac, motive i završetak. Zločin se pretvara u svojevrsnu zagonetku s visokim emocionalnim ulozima, a praćenje istrage daje osjećaj da se kaos može objasniti. Intenzivne emocije poput straha, bijesa ili nevjerice pritom se doživljavaju u kontroliranom okruženju, iz sigurnosti vlastitog doma.
Važan je i osjećaj povezanosti. Voditelji popularnih podcasta mnogim slušateljima s vremenom postaju gotovo poznati glasovi prijatelja, dok zajednice na društvenim mrežama omogućuju raspravljanje o slučajevima i dijeljenje vlastitih iskustava. Reddit, TikTok i slične platforme dodatno su pretvorili publiku iz pasivnih promatrača u amaterske istražitelje koji analiziraju tragove i neriješene slučajeve.
No pretjerivanje može imati i drugu stranu. Stalna izloženost pričama o nasilju može stvoriti dojam da je svijet mnogo opasniji nego što statistike pokazuju, povećati nepovjerenje prema strancima te potaknuti tjeskobu i pretjeranu budnost. Algoritmi taj učinak mogu dodatno pojačati jer korisniku neprestano nude sve više sadržaja kakav je već gledao. Sve glasnije su i etičke kritike žanra. Granica između dokumentiranja stvarnih tragedija i njihova pretvaranja u zabavu lako se izgubi, osobito kada se počinitelji predstavljaju gotovo kao slavne osobe, a iskustva žrtava i njihovih obitelji ostanu u drugom planu. Problem mogu biti i internetske spekulacije 'detektiva iz naslonjača', koje ponekad utječu na javno mišljenje prije završetka stvarne istrage ili suđenja.
Zato se sve više govori o odgovornijem pristupu 'true crime' sadržajima, s većim naglaskom na žrtve, provjerene činjenice i poštovanje njihovih obitelji. Žanr očito zadovoljava duboke psihološke potrebe za razumijevanjem, sigurnošću i završetkom priče, ali vrijedi povremeno provjeriti i kako na nas utječe. Ako nakon nekoliko epizoda osjećamo da smo bolje informirani ili da smo dobili zanimljiv uvid u ljudsko ponašanje, sadržaj možda ispunjava svoju svrhu. Ako nas, međutim, počne uvjeravati da opasnost vreba iza svakog ugla, možda je vrijeme za kratku pauzu od zločina.