Kada se 2022. preselila u Clevedon, nedaleko od Bristola, Natalie Fée pozornost je privukao osamljeni hrast na brežuljku iza njezina stana. Nije rastao u netaknutoj divljini niti na nekom osobito slikovitom, udaljenom mjestu, nego na travnatoj uzvisini u gradu, dovoljno blizu da mu se mogla svakodnevno vraćati. Počela je sjediti pod njegovom krošnjom, ne sluteći da će upravo ondje započeti jednogodišnji pothvat koji će promijeniti njezin odnos prema vremenu, odmoru i vlastitim očekivanjima.
Iza nje je bilo deset godina vođenja neprofitne organizacije koja se borila protiv plastičnog onečišćenja. Rezultati su bili značajni: svojim su djelovanjem pridonijeli zabranama plastičnog pribora za jelo i ambalaže od polistirena za hranu za van, kao i uklanjanju štapića za uši s plastičnim drškama iz supermarketa. No uspjesi su zahtijevali golem trud, a Natalie je, kako je ispričala za The Guardian, bila iscrpljena. 'Doživjela sam burnout', priznala je. Postupno se povlačila iz aktivizma i radila samo tri dana u tjednu, pokušavajući u životu pronaći više mira.
Tada joj je pala na pamet pomalo neobična zamisao: što bi se dogodilo kada bi cijelu godinu svakoga dana meditirala pod istim stablom? Odlučila je početi na zimski suncostaj 2023. godine. Prvi mjeseci nisu nalikovali idiličnom odmoru u prirodi. Kiša, oluje i snažan vjetar pratili su njezine dolaske, a pod hrast je nosila komad ovčje kože na kojem je sjedila, katkad i termofor. Zimski krajolik djelovao je nepomično, pa joj je pomisao na čitavu godinu takvih posjeta povremeno bila obeshrabrujuća.
'Nekih sam se dana pitala zašto to radim, ali željela sam ustrajati u izazovu', ispričala je. Prvih desetak minuta obično bi sjedila otvorenih očiju i promatrala okolinu. Zatim bi ih zatvorila i meditirala još dvadeset do trideset minuta, a nakon povratka kući zapisivala dojmove i pisala pjesmu. Kada danas čita stihove nastale te zime, u njima prepoznaje koliko je tada bila okrenuta vlastitoj nutrini.
S proljećem je stigla promjena koju je, zahvaljujući svakodnevnim dolascima, mogla pratiti gotovo iz dana u dan. Zima joj je izgledala poput stanke, a sada se činilo da je netko ponovno pokrenuo život. Posebno je iščekivala narcise pod stablom. 'Dan kada su procvjetali doživjela sam kao slavlje. Promatrala sam ih kako rastu i svakoga dana mislila - samo što se nisu otvorili', ispričala je. Svijetla skupina cvjetova postala joj je društvo, ali već nakon dva tjedna nestala je. Pomisao da se njihov kratki procvat pripremao gotovo cijelu godinu potaknula ju je na razmišljanje o prolaznosti. Potom su stigle potočnice, a travnjak se postupno ispunio bojama i životom.
Primjećivala je sitnice koje bi joj u prolazu vjerojatno promaknule: žabnjake koji su se doimali kao da su se pojavili preko noći, prve glasove cvrčaka i novi ptičji zov koji je označio povratak čiopa. Mirno sjedenje izoštrilo joj je osjetila, a kući se često vraćala vedra i ispunjena dojmovima.
Ipak, ljeto joj je pokazalo da samo izdvojiti vrijeme za meditaciju nije dovoljno ako ostatak dana nastavi provoditi iscrpljujući se. Dok je livada djelovala spokojno, ona je i dalje radila, stvarala glazbu i pisala, ispunjavajući vrijeme novim obvezama. 'Shvatila sam da je smisao ponovno se povezati s prirodom, pa bih trebala slijediti njezin primjer. Morala sam se potruditi usporiti, ali to mi je bilo potrebno', rekla je.
Pod hrastom je lakše pronalazila mir, bez uobičajenih ometanja. Jednom je otvorila oči i pred sobom ugledala srnu, koja je pobjegla tek kada je u blizini protrčao pas. Takvi su susreti postali dio iskustva za koje kaže da joj je donijelo i psihičko i fizičko olakšanje. 'Više me nisu boljela leđa, a osjećaj mira i zadivljenosti silno je porastao. Osjetila sam sreću kakvu nisam poznavala od djetinjstva i ponovno otkrila zaigranost', kaže, dodajući kako se promijenio i njezin odnos prema vremenu. Umjesto potrebe da sve nadzire i požuruje, postajala je strpljivija, spremnija dopustiti da se stvari odvijaju svojim ritmom. Pred kraj ljeta promatrala je osobito živahne čiope, koje su glasno kružile iznad nje. Sljedećeg dana više ih nije bilo, kao da su prethodno najavile odlazak. Zatim su se vratili jesenski vjetrovi, lišće je počelo mijenjati boju i godišnji se krug približio završetku.
Na zimski suncostaj 2024. pod hrast je ponijela gitaru. Zapjevala je u znak zahvalnosti stablu koje joj je godinu dana pružalo utočište, završavajući izazov iz kojega je, kaže, izašla otpornija. Osjetila je i olakšanje što ponovno može otputovati i posjetiti obitelj. 'Ne morate otići daleko da biste pronašli mjesto u prirodi na kojem možete sjediti i razmišljati', poručila je Natalie. Svojem hrastu i dalje odlazi većinu dana. Jednu je obvezu ipak ostavila iza sebe: kada pada kiša, sada si dopušta ostati kod kuće.