Tek kada turist prvi put uživo ugleda te velebne dubrovačke zidine, postane mu jasno da je sve ono što je vidio na televiziji tek blijeda slika stvarnosti.
Poseban grad
Dubrovnik je zaista poseban grad i nije čudo što svi stranci, prije nego što dođu u Hrvatsku, znaju upravo za Dubrovnik. Toliko puta su te zidine na svjetskim TV stanicama mamile gledatelje diljem zemaljske kugle da je sasvim objašnjiva sva ta gužva i more ljudi koje se s Pila, odnosno zapadnog ulaza u grad, slijeva na Stradun. Opremljeni fotoaparatima, gosti iz cijelog svijeta uporno kradu dušu gradu koji je naviknuo da ga gaze, ali je uvijek bio lukaviji od svoga gosta. Preko puta Vrata od Pila sjeo sam u pizzeriju, naručio pizzu i pivo pa uživao u pogledu. Pizza je koštala 43 kune, pola litre točenog piva 30 kuna. I ja i mladi ruski par za stolom preko puta mene u nevjerici gledamo svoje račune. Vidjevši koliko je piva popio mladi Rus, izračunao sam da bi za taj novac čovjek mogao napraviti veliki servis na ladi nivi. Bio je to loš početak druženja s tako lukavim gradom.
Dok mi je prilazila Stradunom, nisam mogao ne primijetiti koliko je lijepa. Dubrovkinju Dijanu Lukić upoznao sam igrom slučaja na cavtatskoj rivi kad je dogovarala gažu za bend „Duo Ankora\" u restoranu \"Dalmatino\". Dijana je soul, blues i rock\'n\'roll pjevačica koja mi je dala svoj broj zatrebam li pomoć u gradu. I tako je postala moj vodič. Prošetali smo starim gradom i sjeli na piće u \"Mikro\" na Poljani.
– Tko su svi ovi ljudi koji poput rijeka prave meandre starodubrovačkim kamenim ulicama? Gosti s kruzera? – pitam i popijem gutljaj limunade po razumnoj cijeni od 15 kuna.
– Neki jesu, ali nema nam velike koristi od takvih. Sve imaju na brodu pa u gradu kupe pokoji suvenir, sladoled, tek rijetko nešto više. Pravi su nam gosti oni individualni, Hrvati i stranci, potrošači... – odgovori mi Dijana. Nakon pića otišli smo do relativno novog sushi restorana u Karmenu, koji mi se svidio, no nisam u Dubrovniku htio jesti sirovu ribu. Zato sam pitao Dijanu gdje jesti, na što mi je odgovorila da ima divna špageterija \"Toni\", zatim je tu riblji restoran \"Kamenice\", pa je nastavila nabrajati, no ja sam već odlučio da ćemo jesti u restoranu \"Kamenice\". Osim odlične hrane, atmosferu je dodatno napravila Dijana pjevajući mi hitove Ornelle Vanoni, Laure Pausini i Nore Jones. Osjećao sam se kao da sam ja sagradio te zidine zbog kojih svi dolaze.
Navečer smo završili u café baru \"Galerija\", gdje sam vidio što je gazdu bara izvuklo iz krize. Naime, u tom baru kokteli se piju iz dječjih kantica za pijesak. Naručio sam jedan Fresh bucket (koktel od votke, malibua, blue curacaa te soka od ananasa i naranče) po cijeni od 79 kuna. Isprva mi se činilo skupim, ali kantica nije mala, vjerujte mi na riječ, a pili smo udvoje na slamčice. Gazda Đuro Butigan ispričao mi je kako mu je ideju za to dao jedan Japanac, a da kantice na tisuće kupuje u Kini jer je u okolici već sve pokupovao. Dakle, japanska ideja i kineske kantice za spas hrvatskog poduzetništva! U odličnoj atmosferi nastavljamo do za mene najvećeg iznenađenja u gradu. \"Culture club Revelin\" u svojih je godinu dana ugostio mnoga velika svjetska imena, sve naše zvijezde (ne i zvjezdice jer suvlasnik Zdenko Hiltner drži do nivoa) i postao \"must see\" ponude noćnog života. Kako su uspjeli? Vrlo jednostavno. Uložili su puno novca u opremu, uslugu i program i odlučili da ih zanima samo prvo mjesto, ne u gradu, već u regiji. \"Revelin\" se nalazi unutar tvrđave Revelin i može primiti dvije do tri tisuće gostiju.
Sanjao sam neprijatelja
Do šest ujutro radi i noćni klub \"Fuego\", koji, iako \"Revelinu\" ne može konkurirati ni programom ni kapacitetom, ima vjernu publiku i dobar izbor glazbe. Tu smo popili zadnje piće. I zaključili da sam u jedan dan, koliko u prolazu ostanu mnogi turisti, vidio puno. Lukavi grad nije me udario po novčaniku, ali mi je bogat sadržaj i ponuda toliko izmorila dušu da sam poput zombija jedva dočekao da me taksi vrati u hotel \"Zagreb\" na Lapadu. Zaspao sam sanjajući ljepote mog „neprijatelja\".