Malo je provesti jedno poslijepodne u vinariji Karaba Šime i Nevenke Kurtov. Najprije, riječ je o zaista atraktivnom objektu s velikom terasom i velikim vrtom s kojih puca pogled na Vransko jezero. Za one koji možda još ne znaju, Vransko jezero izuzetno je zanimljiva lokacija. Njegova vrijednost prepoznata je i s aspekta prirode, naime riječ je o parku prirode, ali i s aspekta povijesti. Na Vranskom jezeru gotovo je nemoguće izbjeći tragove prošlosti, pa čak i one vrlo daleke. Nedavno je zabilježeno važno arheološko otkriće povezano s dolaskom Hrvata. Otprilike 30 kilometara istočno nalazi se groblje na lokalitetu Velim-Velištak, gdje su pokopani prvi Hrvati koji su u 7. stoljeću stigli u ove krajeve. Naselili su se u području Vranskog jezera jer more tada nisu poznavali, a slana voda bila im je potpuna nepoznanica.
Dio povijesti otkrit ćete i na polici s vinima i maslinovim uljima u maloj trgovini vinarije, među kojima se ističe vino nazvano Templar. Ime nije slučajno – ovaj kraj ima templarsku povijest. Stari grad Vrana, udaljen oko šest kilometara, u 12. stoljeću bio je templarsko sjedište, a ondje se čuvalo i znamenje hrvatskog kraljevstva, kruna. Grad su posjetili i hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. te Koloman. U neposrednoj blizini nalazi se nedavno obnovljeni Maškovića han, arhitektonski dragulj ne samo ovog kraja nego i cijele Hrvatske. Samo 700 metara od vinarije smještene su Crkvine s Crkvom svete Marije, jedan od najznačajnijih lokaliteta srednjovjekovne sakralne arhitekture, čije najintrigantnije sadržaje možda tek treba u potpunosti otkriti. Vinarska tradicija ovoga kraja stara je tisućama godina, loza se ovdje sadila, a vino proizvodilo još prije Krista, a ta se tradicija održala sve do danas.
– Još je djed imao vinograd. Onda je otišao u Švicarsku, da bi se vratio 80-ih godina i nastavio se brinuti o njemu. Nakon njega to je preuzeo otac Milivoj, koji je s mamom Lorenom 2000. godine zasadio i nove vinograde, a potom su u Pakoštanima 2012. otvorili i malu kušaonicu. Činilo mi se prirodnim da nastavim taj posao i na neki način to usmjerim. Nikad nisam želio velike površine ili količine. Mi sada imamo nekih šest hektara vinograda, 20.000 trsova, dio grožđa kupujemo od kooperanata, nekih 20 posto. Kapacitet vinarije Iznosi 65.000 litara godišnje, ali i to još trebamo doseći, sada je proizvodnja negdje na 30.000 litara. Kvaliteta nam je važnija od količine, ona će doći sama po sebi – kaže nam Šime Kurtov.
Vinarija je nazvana po obiteljskom nadimku, kako je to slučaj gotovo u svim krajevima srednje i južne Hrvatske. Ova je vinarija posebna još po nečemu. Zemljište se nalazi na rubu općine Pakoštane, u poslovnoj zoni, a riječ je o komadu zemlje koji je svima služio kao odlagalište za bilo što. I ovdje, kao u mnogim drugim krajevima zemlje, zbrinjavanje otpada je problem, ali očito se može kada se hoće. Čišćenje ovog komada zemlje bilo je posebno naporno, a zatim je na njemu niknula doista reprezentativna građevina napravljena od lokalnog kamena i drva. Sprijeda se ulazi u dućan, iz njega u podrum da bi se onda moglo produžiti do dvije velike odvojene prostorije koje mogu služiti kao blagovaonice ili kušaonice kojima dominiraju veliki hrastovi stolovi. U onoj većoj nalazi se impresivan kamin, a interijer evocira duh starih vremena i srednjeg vijeka. Kad je puna, dvorana prima do 110 gostiju, stvarajući dojam srednjovjekovne gozbe. Izlaz na terasu, koja može primiti još 70 osoba, otvara pogled na prostrani vrt, a podignete li pogled, pred vama se pruža Vransko jezero. Spustite li se u vrt i okrenete prema vinariji, ponovno imate dojam kao da ste u sceni iz "Igre prijestolja": dva kamena stubišta vode na terasu vinarije, koja s ove strane podsjeća na dvorac na kneževskom imanju.
– Željeli smo da gosti dobiju doživljaj, a ne samo kušanje. Jasno da su vina najvažnija i da želimo da ljudi probaju što više, ali što se ugodnije osjećaju, to će ostati dulje i probati više. Tako smo se odlučili i na događaje u vrtu, tu bude zaista odličnih tuluma, ljudi se opuste i zabave na otvorenom, ljeta nam budu zaista sjajna, pogotovo na našim Danima otvorenih vrata – kažu nam Šime i Nevenka. Za vinariju je iskorištena vinska omotnica, što jasno pokazuje kako je takva prilika u Hrvatskoj doista privilegij, a uz ambiciju i jasnu ideju moguće ju je i ostvariti.
– Učili smo s vinarijom, bila je i pandemija, nije bilo jednostavno, ponešto smo i kasnili, ali uspjeli smo. Nećemo se lagati, bez vinske omotnice teško bismo do ovakvog objekta. Odobreno nam je 3,6 milijuna kuna, a ostalo su naša sredstva i krediti. No ostvarili smo ono što smo željeli i sada to i radimo, kažu.
Vinarija Karaba zanimljiva je i po tome što je praktički samoodrživa. Oko 80 posto vina koja naprave prodaju na licu mjesta. Ostalih 20 posto odlazi u pet-šest okolnih restorana od kojih je jedan upravo Maškovića han, koji je nakon kraćeg zastoja proradio upravo kada smo obilazili Zadar Wine Festival i okolni kraj. Maškovića han inače vrijedi kao primjer obnove u skladu s tradicijom, a ujedno je riječ o povijesnom mjestu, kao što je, zapravo, i cijeli ovaj kraj, što smo već opisali.
Nije ni čudo da obitelj Kurtov svoje vino tako brzo proda. Prvo, ugodno je ondje boraviti – gostoprimstvo je, čini se, zaista iskreno, a potom tu su i vina te hrana koja ih prate. Od bijelih sorti nude pošip, maraštinu i debit, a od crnih merlot, cabernet sauvignon, ali i autohtonu plavinu, crljenak te nezaobilazni plavac mali. Najviše se ponose Templarom, koji je i najtraženiji, jer ime govori sve. Templari su zauvijek obilježili ovaj kraj svojom nazočnošću u 12. stoljeću, pa je valjalo i nešto od toga vratiti. Vino Templar sastoji se od cabernet sauvignona, merlota, syraha, plavine i crljenka, dakle riječ je o bordoškoj kupaži s lokalnim dodirom. Ne proizvodi se svake godine, nego samo kada je berba izvanredna, kako bi bilo sigurno da će vino ispasti odlično. Prepoznat ćete ga po malteškom, odnosno templarskom, križu na etiketi, ali i po okusu – nakon prvog kušanja, već drugi put ćete znati da je to templarsko vino iz Karabe. Na plati za sparivanje s vinima nalaze se zalogaji koji će lako pronaći svoj par među vinima ove vinarije: sir, pršut, pašteta od tune ili bakalara, inćuni, marinirana hobotnica, suha rajčica… ali i jedan neočekivani specijalitet.
– Džem od mošta i borovnica. Ne prodajemo ga osim na degustacijama, nemamo ga puno, a ispao je pravi specijalitet. U pravu ste, vjerojatno je to jedini svjetski džem od kojeg se možete i opiti – kaže uz smijeh Nevenka Kurtov, koja i dalje radi u školi kao profesorica, dok joj vinarija predstavlja ono što bi drugima bilo slobodno vrijeme. Vinsko nadmetanje odvijalo se među bijelim sortama, maraštinom i pošipom, svježima i onima odležanima u hrastu; mnogi su odabrali maraštinu iz hrasta. Po debit valja se vratiti na ljeto, sada je vjerojatno već spreman.
– U proizvodnji vina pomažu nam i stručnjaci sa Sveučilišta u Zadru, a često je tu i Marina Pavlović. Bačve su barriquei od slavonskog hrasta, iako razmišljamo o novom trendu i zamjeni za 300-litarske bačve. Budući da se održavamo isključivo prodajom u vinariji, već imamo kvalitetu koja odgovara objektu, iako smo ga otvorili tek 2022. Nije imao prigovora ni predsjednik Republike koji nas je također posjetio – kaže Šime Kurtov.
Kao što ste primijetili, oslonac vinarije je povijest koja se osjeća i u prostoru i u vinima. Ništa čudno, postoji zapis još iz 1454. godine, kada se u Vranskom kmetskom zakoniku spominju proizvodnja maslina, vina, voća te druga poljoprivredna proizvodnja.
– Puno se toga promijenilo i u ovih nekoliko godina, a kamoli od mojeg djetinjstva, kada sam u vinograd išao s djedom. Postupno smo kupovali strojeve i opremu te unapređivali proizvodnju koja je i dalje daleko od one u obiteljskom podrumu – koja je već tada davala dobra vina, ali u potpunosti rađena ručno. Gledamo što se radi u svijetu, lagana vina već imamo, možda je sada red da napravimo i neki oranž – kaže Šime Kurtov dok probavamo još dva kućna specijaliteta namijenjena isključivo gostima.
– Vinjak od plavca malog napravili smo za probu, drago nam je da vam se sviđa. S likerom od maslina, koji je još u probnoj fazi, moramo paziti jer se svima sviđa. Recept je Šime dobio od prijatelja, a potječe s Prvića – kažu u Karabi, nudeći ovu zaista sjajnu deliciju. Maslina je, uz vino, jedan od simbola kraja; ako se drži tradicije, to je ili maslina ili vino. Obitelj Kurtov odabrala je vino.
– Da nam je bilo stalo samo do zarade, vjerojatno bismo podignuli apartmane. Ovako smo gotovo milijun i pol eura uložili u vinariju, koja će ostati i djeci, omogućujući im da se bave nečime što je ujedno i tradicija naše obitelji – zaključuje Šime Kurtov.