Iako se u javnosti često može čuti kako domaće vinogradarstvo bilježi dramatičan pad, da se domaća vina sve manje piju i da uvozna vina preuzimaju tržište, stvarnost je ipak znatno složenija. Hrvatska i dalje proizvodi više vina nego što se uvozi, a problem nije toliko u količini koliko u sustavu kontrole, strategiji i distribuciji. Dok se govori o „preskupim hrvatskim vinima“ i „nedovoljnoj konkurentnosti“, važno je razumjeti da iza cijene stoje visoki troškovi rada, mali prinosi, visoke trgovačke marže, utjecaj vremenskih nepogoda, a ne manjak kvalitete. Istodobno, prema procjenama, tržište pića u Hrvatskoj bilježi značajan pad, ponajprije zbog zasićenosti, nedostatka inovativnosti u ponudi te nesrazmjera između cijene i kvalitete.
Upravo o tim temama razgovaramo s Jelenom Balog, jedinom hrvatskom vinskom brokericom, koja godinama povezuje vinare, distributere i trgovce te iz prve ruke uvijek zna što se događa na tržištu vina. Njezina perspektiva posebno je važna jer se ne temelji na teoriji, već na svakodnevnom radu s vinarijama i kupcima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Često se spominje da je uvoz vina u Hrvatskoj u stalnom porastu. Što je istina?
Realnost je da uvoz vina rapidno raste - i to ne stihijski, već organizirano. Većina naših velikih vinarija sada sama uvozi velike količine vina ili sirovina kao što je mošt kako bi popunile svoje zalihe. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, uvoz vina u prvih pet mjeseci 2024. porastao je za 31,5 posto količinski i 16,6 posto vrijednosno u odnosu na isto razdoblje 2023. godine. Takav trend dodatno je produbio problem viška grožđa jer domaći vinogradari sve teže pronalaze tržište za svoje proizvode. Možemo jasno zaključiti kako uvoz ne raste zbog poteškoća s kojima se domaći vinari susreću ili zbog eventualno vremenskih uvjeta koji smanjuju prihode, nego prije svega zbog sustava koji im omogućuje da uopće uvoze. Rekla bih da je situacija izuzetno kritična - riječ je o gotovo neviđenom scenariju, kakav nijedna druga država ne dopušta. Bez sustavne kontrole, domaća proizvodnja vina ozbiljno je ugrožena, a povjerenje kupaca u kvalitetu autohtonih vina poprilično narušeno.
U medijima se sve češće spominju patvorena vina i loša kvaliteta. O čemu je riječ?
Unatoč inspekcijskim nadzorima i ustanovljenim patvorinama koje se u Hrvatskoj prodaju pod oznakama “domaće” ili “hrvatsko vino” do danas doslovno nije uništeno niti litre vina. I dalje se radi o jednostavnom, mehaničkom prepakiravanju, naročito na istoku Hrvatske. To nije masovna pojava, ali narušava povjerenje. Ono što dodatno zabrinjava jest da svi sve znaju, riječ je o gotovo javnoj tajni, te vinska udruženja ne poduzimaju ništa protiv članova koji sudjeluju u ovakvim praksama, što dodatno slabi vjerodostojnost i sustav kontrole. Stoga je nužna bolja kontrola uvoza mošta i vina, jer razrijeđena vina ili nepravilno deklarirana vina ugrožavaju naš imidž i štete vinarima koji odgovorno proizvode svoja vina i rade svoj posao. U mojem poslu vinske brokerice strogo biram kvalitetu i provjeravam svaki uzorak, pa ako netko želi provjerenu kvalitetu mošta ili vina, tu mogu pomoći. Ali sustav treba osigurati da kontrola provjere kvalitete i podrijetla vina bude dostupna svima – i tehnički i financijski, a ne samo nama koji smo profesionalno u tom poslu.
Znači, iako su provedene analize i ustanovljena patvorena vina, ona ipak nisu povučena s tržišta te su kupci i dalje vrlo moguće u zabludi da kupuju kvalitetna hrvatska vina, a ne uvezene patvorine?
Na žalost, tako je - barem prema onome što nam govore službeni podaci. Ponovit ću, nema dokaza da su patvorena vina povučena iz prodaje i da su uništena. Po mom mišljenju, važnu ulogu u zaštiti potrošača mogu odigrati i trgovački lanci odnosno trgovci. Naime, Zavod za vinarstvo otvorio je mogućnost slanja vina na analizu patvorenja i u komercijalne svrhe, tako da trgovci i trgovački centri koji se doista žele brinuti o svojim kupcima i biti sigurni da nude provjerena hrvatska vina mogu sumnjiva vina samostalno slati na provjeru. Ovu sam mogućnost proaktivno predstavila velikim trgovačkim lancima, a na kraju godine vidjet ćemo je li je itko iskoristio. To je sigurno jedan od konkretnih koraka kako se ovoj ozbiljnoj problematici može stati na kraj.
Govorimo i slušamo o manjkovima domaćeg vina, dok istovremeno izostaju potpore za nove vinograde?
Situacija je vrlo jednostavna - EU ne financira nove sadnje ako nemamo predanu i odobrenu strategiju. Hrvatska je zakasnila s dostavom svojih potreba Europskoj uniji, pa su sredstva za sadnju blokirana. Europska unija, u želji izbjegavanja viškova, ne odobrava nove vinograde onima koji nisu transparentni i spremni planirati. Dakle, problem nije u EU fondovima ili u nekim birokratima u Bruxellesu, već u nedostatku spremne nacionalne strategije za proširenje proizvodnje.
Mnogi tvrde, a i jasno je vidljivo iz realnih i dostupnih brojki, da je izvoz hrvatskih vina minoran. Zašto i tu imamo problem?
Da, točno - kada radite sa, ili čitate o vinarijama koje same proizvode preko 100 milijuna litara godišnje, a čitava Hrvatska godišnje proizvede svega oko 47 milijuna litara, onda su relativni podaci o izvozu slikovito rečeno smiješni. Kada usporedite te brojke, vidljivo je da postoji ogroman nesklad između potencijala i realne količine izvezene robe. To pokazuje da problem nije proizvodnja, već distribucija i izvozni kanali. Nažalost, hrvatska vina, odnosno vinari, tržišno su nekonkurentni zbog visoke cijene i drugih ranije navedenih razloga, pa je izvoz ili vrlo ograničen, ili gotovo nikakav.
Jesu li cijene hrvatskih vina previsoke?
Hrvatska vina nisu nužno skupa zbog kvalitete proizvoda, već najčešće zbog skuplje proizvodnje -male serije, ručni rad, logistika. Na cijenu ponekad utječe i uspješnost berbe, koja varira od sezone do sezone i može biti smanjena zbog vremenskih uvjeta te učinaka globalnog zatopljenja. Zbog toga hrvatsko tržište vina nema prostora za kvantitetu, već se mora fokusirati na kvalitetu. Potrebna je jasna segmentacija ponude s vinima za različite cjenovne razrede, unaprijeđena produktivnost te optimalnije marže trgovaca, koje često znatno podižu cijene proizvoda bez izravne koristi za same vinare. Naravno, pri tome je ključno očuvati vrhunsku kvalitetu vina.
No postoji li istinita statistika o udjelu domaćih vina u prodaji?
Podaci o “20% udjela domaćih vina” su netočni. Realni, provjerljivi pokazatelj je omjer vlastite proizvodnje - oko 47 milijuna litara - naspram uvoza od oko 25 milijuna litara. Taj omjer ukazuje na približno 65% domaćeg vina na tržištu naspram 35% uvoznog. Ti brojevi su realniji i dolaze iz izračuna količina, a ne marketinga.
Što biste kao stručnjakinja savjetovali, što mijenjati?
Sustav mora zabraniti sufinanciranje vinarima koji uvoze vino. Takva praksa je u potpunoj suprotnosti s ciljem jačanja domaće proizvodnje i dugoročno narušava kvalitetu i ugled hrvatskog vina. Paralelno, potrebno je uspostaviti strogu kontrolu uvoza mošta i vina kako bi se spriječilo razrjeđivanje i pad standarda. Na žalost, inspekcija desetljećima nije provodila nadzor nad velikim vinarijama koje rade što žele, uvoze mošt i vino, kupažiraju ih i prodaju pod oznakom „hrvatsko“. Hitno je potrebno riješiti ovu situaciju i uvesti sustav praćenja vina od vinograda do police.
Domaće vinogradarstvo treba podršku kroz pravednu strategiju za sadnju i obnovu vinograda, te kroz transparentnu distribuciju koja osigurava da kvalitetna vina dođu do potrošača. Pritom je ključno osigurati odgovarajuću cijenu i segmentaciju, kako bi domaće vino moglo konkurirati na tržištu i zadržati svoj identitet. Samo na taj način možemo zajedno podići standard, zaštititi hrvatski proizvod i osigurati da tržište vrednuje kvalitetu, a ne samo kvantitetu.
Sadržaj nastao u suradnji s Vinologom.