Od slojevite međimurske gibanice do zagorskih štrukli i mirisa poput kruha koji se peče u krušnoj peći. Sve su to detalji koji stvaraju potpunu osjetilnu cjelinu krajeva u kojima se tradicija ne prenosi samo riječima, već i kuhanjem, brigom i okupljanjem za stolom. Sjever Hrvatske tako postaje mnogo više od geografskog pojma već postaje doživljaj koji se pamti kroz okus, miris i dodir tradicije. Iako slične, ove regije donose svoje posebnosti i namirnice koje su duboko ukorijenjene u specijalitete poznate i izvan granica Hrvatske. Kulinarske tajne Međimurja i Zagorja otkrio nam je Tomas Vukadin iz Hrvatskog gastronomskog udruženja.
– Međimurje i Zagorje dvije su regije koje dijele duboku povezanost s prirodom i tradicijom, što se jasno odražava i u njihovoj kuhinji. Obje koriste lokalne i sezonske namirnice, a u njihovoj gastronomiji prevladavaju jela koja su nastajala kao odgovor na životni stil ljudi koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Glavna sličnost jest u jednostavnosti pripreme, hrana je često rađena da okrijepi i nahrani, a ne da impresionira složenim tehnikama – ističe Vukadin.
Razlike su u specifičnim namirnicama i okusima. Međimurje je poznato po slatkim jelima i voćnim okusima, što je posljedica bogatih voćnjaka i vinograda. Savršen primjer je slojevita međimurska gibanica, koja kombinira sir, mak, orahe i jabuke u jedinstvenu harmoniju. Zagorje, pak, ima nešto snažniju mesnu tradiciju, s naglaskom na kobasice, dimljene proizvode i kiselo zelje, te je poznato po zagorskim štruklima koji mogu biti i slani i slatki. U oba kraja hrana nosi priču o zajedništvu i tradiciji, a često se priprema u velikim količinama za obiteljska druženja i posebne prilike.
Lokalni sastojci, tradicija i emocije
Sjever Hrvatske nudi pregršt jela koja na jedinstven način povezuju lokalne sastojke, tradiciju i emocije. Na prvom su mjestu svakako zagorski štrukli i međimurska gibanica, koji su već generacijama nezaobilazan dio obiteljskih stolova, dok se tradicionalni recepti prenose s koljena na koljeno.
– Gibanica je spoj slojeva slatkog sira, maka, oraha i jabuka, sve su to sastojci koji dolaze od domaćih proizvođača ili su čak uzgojeni u vlastitim vrtovima. Zagorski štrukli, s druge strane, nude jednostavnost i toplinu domaćeg obroka: tijesto i sir, kuhani ili pečeni, predstavljaju jelo koje većinu nas, ovisno o dobi, vraća u kuhinje naših baka. Tu su i druga jela poput palente s čvarcima, domaćeg kruha, sarme, gulaša i mesnih prerađevina, koje su nastajale u skladu s godišnjim dobima i životom na selu – govori nam Tomas te ističe kako tradicionalni okusi nisu zaboravljeni, već ih na jedinstven način čuvaju obiteljska domaćinstva, manji restorani i seoska gospodarstva.
Autentične okuse i stare recepte još uvijek možemo pronaći u obiteljskim domaćinstvima, manjim restoranima i seoskim gospodarstvima koja njeguju tradiciju. Međutim, zbog ubrzanog načina života i globalizacije, očuvanje takvih recepata postaje izazov. Upravo s ciljem očuvanja gastronomskog nasljeđa, udruga Chaîne des Rôtisseurs, poznata po promicanju kulture okupljanja oko stola, izdala je vrijednu i jedinstvenu knjigu pod nazivom „Velika tradicijska kuharica Male seoske škole u Zagorju“. Ovaj je projekt izvrstan primjer kako se tradicija može sačuvati i prenijeti novim generacijama te kako se stari okusi mogu ponovno oživjeti i prezentirati u suvremenom kontekstu.
Autorica ove kuharice je Martina Tomorad, profesorica engleskog jezika, koja je svoj projekt provela sa svojim učenicima. Oni su od svojih baka i članova obitelji tražili da im zapišu stare recepte, a potom su ih zajedno pripremali i testirali u školskoj kuhinji. Tako je nastala dvojezična kuharica koja na poseban način predstavlja očuvanje tradicije na papiru i kroz praksu.
– Međimurska gibanica i zagorski štrukli postali su prepoznatljivi kulturni simboli svojih regija. Ta jela nisu samo hrana, nego i dio identiteta, tradicije i zajedničke baštine ljudi sjeverne Hrvatske. Kroz njih se prenose priče o domaćinstvu, gostoljubivosti i povezanosti s korijenima. Nažalost, Hrvatska nema mnogo recepata ili jela kojima bi se mogla pohvaliti na svjetskoj razini, zbog čega upravo ta tradicionalna jela dobivaju dodatnu vrijednost i značaj. Ona su dragocjeni dio kulturnog identiteta koji treba čuvati, promovirati i ponosno isticati kao naše gastronomsko bogatstvo.
Iskustvo koje se pamti
Domaći proizvodi srž su svake autentične kuhinje, osobito u ovom dijelu Hrvatske. Mlijeko, sir, vrhnje, mesne prerađevine, vino i bučino ulje daju jelima poseban karakter koji se ne može zamijeniti industrijskim ili uvoznim proizvodima. Oni nisu samo sastojci, već su i priča o prirodi, tradiciji i ljudima koji ih proizvode.
– Gastronomija je jedan od najvažnijih faktora u oblikovanju turističke ponude sjevera Hrvatske. Za mnoge turiste hrana nije samo hrana, nego način da iskuse lokalnu kulturu, povijest i tradiciju. Okusi djetinjstva, kao što su domaći kruh, gibanica, štrukli ili mesna jela iz seoskih kuhinja, imaju posebnu emotivnu vrijednost te tako mogu biti snažan motiv za dolazak, jer stvaraju osjećaj povezanosti i nostalgije, ali i želju za otkrivanjem i doživljajem nečeg autentičnog. Sjever Hrvatske, s bogatom tradicijom i autentičnim jelima, ima velik potencijal upravo u gastronomiji kao pokretaču turizma i očuvanju kulturne baštine – zaključuje Vukadin.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom.