Početkom prošloga tjedna bila sam na odličnom koncertu Fatoumate Diaware u zagrebačkoj Tvornici. Potaknula me na to prijateljica koja ju je slušala uživo na jednom portugalskom festivalu, presretna što je ova moderna world music šamanica došla i do našeg grada. Cijeli smo se dan "nabrijavale" na koncert i dosta se živo sjećam kako smo, obje nasmijane, radosno ušle u Veliki pogon Tvornice, da bi se njeno lice odjednom smrknulo uz razočarani "oh...".
Nije mi trebalo puno da shvatim što je muči: moja prijateljica sićušna je pojava, a u prvom redu pred binom nakrcali su se u svakom smislu krupni muškarci i nekoliko podjednako visokih žena: djevojke od pedeset kila, visoke možda metar šezdeset, tamo nisu imale nikakve šanse.
Kolumna
Zašto visoki ljudi toliko vole stajati u prvim redovima koncerata?
Fatoumata Diawara s pozornice je grmjela o ženskim pravima, mogućnostima samoorganizacije i problemima svijeta u kojem jači tlači. U našem mikrokozmosu s desne strane bine te sam fenomene promatrala u praksi, dozvoljavajući da moj dječji bijes nakratko zasjeni uživanje u jednom od koncerata sezone
Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.
Pretplatite se na sadržaj s potpisom.
REVOLUCIJA U POGONIMA
Nismo više na tehnološkom dnu, no pravi ispit za robote je povećanje produktivnosti
Može li Hrvatska napredovati i kao proizvođač? Zasad smo prije svega kupci tehnologije koju primjenjujemo u vlastitoj proizvodnji
VELIKI ZAOKRET
Pivo, nogomet i empatija umjesto tehnokratskog jezika: Kako je Burnham 'okrenuo' Britaniju u samo tri mjeseca
Burnham voli glazbu, nogomet, pubove i druge stvari iz svakodnevnog života, što je u suprotnosti s njegovim elitističkim i bogatim prethodnicima
RENATA RAŠOVIĆ
Za koga se gradi stadion – za elitne arhitektonske krugove, japanske turiste ili navijače?
Dok čitava Europa već trideset godina gradi kompaktne, zatvorene i akustične arene u kojima se stvara efekt "kotla" i zadržava navijački zanos, struka je u Zagrebu odlučila učiniti upravo suprotno
Marija Miloševska
Baština nije nešto nepomično što samo čuvamo iza stakla, ona može postati početna točka za nešto novo
Jedna od najpoznatijih makedonskih umjetnica Marija Miloševska nedavno je na Murteru predstavila svoj novi projekt nazvan "Filigranski arhipelag 249°", u sklopu 29. Dana latinskog idra, tradicionalne manifestacije posvećene maritimnoj baštini, drvenim brodovima i jedrenju s latinskim jedrom. Tim povodom razgovarali smo s autoricom, rođenom 1982. u Skoplju, gdje i danas živi i radi. No dio njezinih obiteljskih korijena vodi upravo prema šibenskom kraju. Njezina baka Marija bila je Hrvatica, podrijetlom iz Podina kod Šibenika, dok je majka rođena u Bjelovaru. Povezanost s ovim prostorom stoga nije samo umjetnička i istraživačka, već i duboko osobna
TOMISLAV KRASNEC
O predsjednicima Republike koji su ponovo poželjeli biti premijeri
Dogodila se činjenica da u Hrvatskoj imamo predsjednika koji je pokušao nešto što nije čak ni ruski predsjednik Vladimir Putin, a sada ni Vučić
Bravo za tekst - to se često pitam na koncertima gdje povremeno zamolim nekoga da se pomakne što ne završava uvijek baš prijateljski, a i u Kinoteci gdje redovno najviši momci sjede u 4. ili 3. redu pa mi obični smrtnici stavljamo kapute ispod stražnjice ne bismo li vidjeli titlove... I onda samoj sebi govorim: "Duboko udahni, gledaj, uživaj, ne razmišljaj o neobazrivim, nekulturnim, nepristojnim ljudima, tu si zbog glazbe, filma..." No činjenica da živimo u takvom gradu, državi ostavlja gorak okus u ustima...