Zašto su porinovci u krivu i kad su u pravu?

I ove se godine opet jako zakuhalo oko Porina nakon što je Upravni odbor eliminirao iz konkurencije Tošu Proeskog. Stavimo emocije prema tragičnoj sudbini makedonskog pjevača po strani, situacija je čista kao suza.

Porin je hrvatska diskografska nagrada i dodjeljuje se hrvatskim glazbenicima, što Proeski ni po čemu nije, pa ni po tome što je surađivao sa hrvatskim skladateljima, producentima i diskografima. No, porinovci bi se morali ozbiljno zapitati zašto ih se ovih dana, ali i često u sličnim situacijama, u medijima tretira kao skandal-mejkere, amatere i negativce čak i kada su u pravu. Ponavljam, kao u ovom slučaju. Ili kad inzistiraju na tome da Edo Maajka ima pravo na Porin a Toše nema.

S jedne je strane to zato što se Porinom bavi dio novinara koji nekritički preuzima stavove i sintaksu njezinih sudionika koji sebi vole tumačiti stvari onako kako njima odgovara, a ne onako kako pravila Porina jasno određuju. Da ne velim da postoje i takvi novinari koji se svjesno jasno postavljaju kao promotivni agenti određenih estradnih skupina koje je zapravo baš briga hoće li taj isti Porin kojega se žele domoći imati određeni dignitet ili neće.

A neki od njih svoju šansu za osvajanje nagrade upravo i vide u tome da mu prvo moraju oduzeti taj dignitet. Ipak, za porinovce je najvažnije da shvate koliko sami pridonose srozavanju nekadašnjega entuzijazma i ugleda nagrade. Neprestani sukobi među utemeljiteljima, vječna natezanja s HTV-om, borbe za funkcije, odnosno vlastite beneficije, seljačke dodjele, nepostojanje prave diskografske industrije, odnosno igranje diskografije s prevelikim brojem kategorija koje se nemaju čime puniti, doveli su do priličnoga rasapa.

I tko sada od svih porinovaca može imati dovoljno autoriteta da trenira strogoću i drži se nekih kriterija u svijetu koji je uglavnom i sam – bez kriterija?