'Za strip ti trebaju samo stol, stolac, olovka i papir. To je idealan medij ako puno putuješ ili nemaš atelijer, a ipak moraš nešto reći svijetu'

Helena Klakočar rođena je u Tuzli, odrasla u Mariboru, a u Zagreb je s osamnaest godina došla na Likovnu akademiju. Život ju je potom vodio od grčkih zimskih luka do Nizozemske, Pariza i natrag, a tim je putem izrasla u jedno od najprepoznatljivijih imena hrvatske grafičke novele. Njezini su stripovi autobiografski, dokumentarni i društveno angažirani, a povod za razgovor je Nagrada "Andrija Maurović" za životno djelo, koju je nedavno primila.

Stripom ste se profesionalno počeli baviti nakon što ste osvojili nagradu na najvećem europskom festivalu stripa u Angoulêmeu pa pretpostavljam da nećete reći da vam nagrade nisu bitne. Što vam znači Nagrada "Andrija Maurović" za životno djelo?

Počašćena sam – to je velika nagrada i, iskreno, nisam je očekivala. Sebe, naime, nikad nisam smatrala "pravom'' strip-crtačicom (nekoć sam zamišljala drugačije uspješne strip-umjetnike), iako se time profesionalno bavim više od tri desetljeća. Zapravo, stripove sam objavljivala i prije, već kao studentica na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Privlačio me taj medij. Kasnije smo čak osnovali grupu Zzot, sastavljenu od vizualnih umjetnika koji su se bavili stripom i pokušavali raditi drukčije nego što su do tada drugi radili. Tad je dominirala grupa Novi kvadrat. Nismo ih htjeli slijediti, nego raditi sasvim drugačije. Bili smo ''alternativci''. Onda nam je sinula ideja da bismo taj medij mogli proširiti pa smo radili strip u prostoru, instalacije većeg formata. Uslijedilo je nekoliko vrlo važnih gostovanja na velikim izložbama grupa u Njemačkoj i Francuskoj – taj nas je uspjeh ponio, postali smo multimedijalna grupa.

Ipak, da se vratim na prvotno pitanje – nagrada mi je potvrdila da sav moj rad, trud i vrijeme nisu bačeni u vjetar, da me netko čita, gleda, prati. To sam donekle i znala, ali ovako vidim da me i struka ozbiljno shvaća, i to u jednom prilično muškom svijetu.