Previše vremena provedenoga za ekranom, potencijalna izloženost nasilju i nepoznanice oko toga s kime se djeca igraju glavni su razlozi što dio roditelja zazire od trenutka kada im dijete sjedne za kompjutor ili neku od igraćih konzola. Iako i ranije poznati po adresiranju tih briga, korporacija Sony PlayStation nedavno je lansirala PlayStation Family aplikaciju, čiji je cilj upravo kontrola vremena i načina na koje dijete konzumira igre.
Budući da se radi o inovaciji koja bi mogla biti korisna brojnim čitateljima, o njoj smo razgovarali sa Seanom Whitcombom, programskim direktorom Sony Interactive Entertainmenta zaduženim za dječju sigurnost i edukaciju. Ovaj simpatični Amerikanac, po vlastitom svjedočenju, igrač je još od vremena Atarija. U Sony je došao prije desetak godina iz policije Seattlea, u kojoj se također bavio pitanjima sigurnosti, transparentnosti, a kasnije i komunikacijom s javnošću.
Povod ovog razgovora je lansiranje nove PlayStation Family aplikacije. Možete li nam objasniti čemu ona služi i zašto ste je razvili?
PlayStation je i ranije imao alate za obiteljsko upravljanje dostupne putem konzole i mobilne aplikacije, ali smo željeli korisnicima ponuditi jednostavnije i preglednije rješenje. Nakon brojnih istraživanja, i među roditeljima igrača i unutar same kompanije – jer mnogi od nas i sami su roditelji – odlučili smo razviti zasebnu aplikaciju. PlayStation Family App omogućuje roditeljima da putem mobitela lakše upravljaju vremenom koje djeca provode u igrama, kao i komunikacijom i potrošnjom. To je posebno važno onima koji nisu igrači i sustav konzole im je i dalje stran, jer među više od 123 milijuna aktivnih korisnika postoji mnogo roditelja koji su i sami gameri, postoje i oni koji to nisu. Možda postoje i bake i djedovi ili drugi skrbnici koji su manje upoznati s našim alatima, ali ipak žele biti sigurni da njihova djeca provode strukturirano, sigurno vrijeme u igri.
Sigurna sam da djeca tako ne misle, ali rekli ste mi da aplikacija ne služi za ograničavanje, nego za upravljanje njihovim iskustvom?
Upravo tako. Cilj nije kontrola, nego razgovor i ravnoteža. Želimo da roditelji i djeca imaju otvoren dijalog o vremenu igranja, komunikaciji i odgovornosti. Igranje može biti izvor radosti i povezanosti – ne mora biti izvor sukoba. Mnogi roditelji koje poznajem koriste aplikaciju da nagrade dijete dodatnim vremenom ili da zajedno prate napredak u igri. Upravljanje potrošnjom može poslužiti da dijete nauči osnove financija. Ako se svemu pristupi suradnički, ovo je aplikacija koja nam može donijeti i brojne pedagoške prednosti, jer svi znamo koliko su djeca strastvena oko igranja.
Dakle, umjesto digitalnog generacijskog jaza, ispada da bi gaming mogao biti i most između roditelja i djece?
Apsolutno. Videoigre su poput virtualnog igrališta – mjesto gdje se uči, istražuje, stječu prijatelji i razvijaju vještine. Nakon napornog dana, igranje može biti i način opuštanja, baš kao čitanje knjige ili šetnja. Igre nude i natjecateljski i suradnički aspekt, pa mogu potaknuti komunikaciju, strpljenje i upornost. Kada roditelj dijete promatra kao suigrača, a ne kao "ovisnika o ekranu", stvara se sasvim nova vrsta razumijevanja.
Koje biste igre preporučili roditeljima koji žele bolje razumjeti svijet svoje djece?
Definitivno bih počeo s Astrobotom – avanturom koja je s razlogom proglašena igrom godine. To je veselo, vizualno predivno iskustvo, jednostavno za igranje i prepuno humora. Idealno za početnike i mlađe igrače. Ne bih, primjerice, krenuo s Demon's Souls – to nije najbolji početak (smijeh). Nakon toga, ovisi o interesima: imamo ogroman spektar igara – od jednostavnih i meditativnih do složenih i kompetitivnih. Bitno je da svatko pronađe žanr koji ga zanima.
S Astrobotom to sigurno nije slučaj, ali roditelji često izražavaju zabrinutost zbog nasilnih ili "toksičnih" online zajednica. Koje su kritike opravdane i kako ih adresirate?
Razumijemo te brige i zato imamo vrlo jasan Kodeks ponašanja – napisan jednostavnim, razumljivim jezikom, jednako primjenjiv globalno. Uz to imamo tim moderatora koji pazi da igra ostane sigurno i ugodno mjesto. Prije dvije godine pojednostavili smo pravila i učinili ih pristupačnijima, kako bi svaki igrač znao što se očekuje. Online prostor mora biti poput stvarnog igrališta – zabavan, ali i siguran.
PlayStation je u skandinavskim zemljama nedavno proveo i pilot-projekt za djecu koja su bila izložena maltretiranju online, u suradnji s poznatom međunarodnom organizacijom Save the Children. S kakvim su vam iskustvima djeca dolazila?
Da, na to sam posebno ponosan jer sam i sam radio na tom projektu. Save the Children kontaktirao nas je s idejom da zajednički podržimo djecu koja su bila izložena neprimjerenim iskustvima u online igrama. Pilot je pokrenut u Švedskoj, Danskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a uključuje i djecu koja su prijavila neprihvatljivo ponašanje i onu koja su ga možda sama počinila. Cilj nije kazna, nego učenje digitalne odgovornosti – razgovorom, podrškom i razumijevanjem. Kao i u pravom svijetu u kojem je nasilnik često sam bio žrtva nasilja, i oni koji se ružno ponašaju u virtualnom svijetu vjerojatno su i sami to negdje čuli i vidjeli.
Kako balansirate između slobode izražavanja i nužnosti moderiranja sadržaja?
Svjesni smo da postoje igrači koji se već dobro poznaju i koji su sasvim u redu s načinom na koji se jedni drugima obraćaju, koji može biti i grublji, ali je njima zabavan. Međutim, treba se zapitati može li neko drugo dijete uči u njihov razgovor i čuti stvari koje će ga uznemiriti i, ako da, kako to prevenirati. Želimo da se svatko u igrama osjeća slobodno i autentično, ali i da zna da postoje granice. Gdje god je moguće, pokušavamo uvesti sustave koji će igračima dati osjećaj da sami odabiru prihvatljivije ponašanje. Uveli smo niz alata – od blokiranja i utišavanja drugih igrača do novog sustava "nudge" koji smo uveli početkom godine, a koji s pomoću umjetne inteligencije prepoznaje govor mržnje i igraču daje priliku da preformulira poruku prije slanja. Dakle, učimo igrajući se – doslovno. Ključne su riječi prevencija i empatija.
Koliko se oslanjate na umjetnu inteligenciju u svemu tome?
AI nam puno pomaže, ali ključnu ulogu i dalje imaju ljudi. Tehnologiju koristimo kao zaštitne mehanizme da iskustvo ostane sigurno i jasno strukturirano, ali uvijek uz ljudski nadzor. Neki alati, poput sustava "nudge" ili obiteljskih postavki, vidljivi su korisnicima, no mnoge zaštite djeluju u pozadini, čineći sustav sigurnim po dizajnu.
Želite reći da postoje mehanizmi koje ne vidimo, a utječu na naše iskustvo interakcije u igri?
Mislim da sam rekao najviše što smijem (smijeh). Činjenica je da radimo sve od sebe kako bismo uklonili razloge za bilo kakvu brigu oko sigurnosti naše djece u online prostoru. Ako bismo usporedili igranje s vožnjom, na mračnijim mjestima stavljamo osvjetljenje, prije oštrih zavoja upozorenje, gdje je mnogo djece ležeće policajce... to su stvari kojih vozač, odnosno igrač, nije nužno svjestan, ali tu su kako bi zajednicu učinile sigurnijom.
Što biste poručili roditeljima koji se još dvoume oko videoigara?
Rekao bih da probaju sami. Gaming je danas kulturni fenomen, samo PlayStation ima 123 milijuna aktivnih igrača diljem svijeta. To je prostor stvarnih prijateljstava i zajedništva radi kojega ne morate napuštati dom ili trošiti dodatni novac – samo sjednite uz dijete, pogledajte što ga veseli, možda i sami uzmete kontroler u ruke. To može biti vaše novo obiteljsko "game night" iskustvo – čista magija.
O igrama govorite vrlo strastveno, jasno je da ovo za vas nije samo posao. Sjećate li se trenutka u kojem ste se osobno zaljubili u PlayStation?
Bila je to prva Resident Evil igra. Igrao sam je sam, u kući kraj pruge, noću – savršen recept za strah i uzbuđenje (smijeh). Kasnije su mi najdraži trenuci postali oni u kojima sam stvarao prijateljstva. Zbog online igara danas imam ljude koje bih se usudio nazvati pravim prijateljima, iako se nikada nismo vidjeli uživo. To je ono zbog čega i dalje volim ovaj posao. Igre nas spajaju.