Dugo, jako dugo publika nije stajaćim ovacijama ispratila neku zagrebačku kazališnu premijeru, a baš to se dogodilo u Gavelli, na premijeri djela „Cyrano de Bergerac“ Edmonda Rostanda, u režiji Aleksandra Popovskog. I u trenutku kada su glumci sišli sa pozornice, a publika krenula na party, bilo je jasno da smo konačno u hrvatskom kazalištu dobili predstavu koja je školska lekcija o tome kako se suvremeno kazalište treba baviti klasicima. I pri tome stvoriti teatarski spektakl.
Odmah treba reći da je odluka da se radi „Cyrano“ po mnogo čemu bila rizična. Ipak je to (jedna od najvećih) priča o ljubavi, čije glavno pitanje glasi: zaljubljujemo li se u nečiji izgled ili nečiju misao. Kao i sve velike ljubavne priče i ova je tragična s time da smrt Roksani ljubav otme dva puta. Dilema je stoga bila hoće li publika koja živi u ovom našem brzom i ciničnom dobu, imati vremena, strpljenja i srca za trosatnu ljubavnu priču. A publika je doslovno bila očarana. I to s pravom, jer puno je istinske kreacije, a i truda, uloženo u ovu predstavu.
Po prijevodu Ivana Kušana, dramaturg predstave Dubravko Mihanović majstorski je sveo priču na najvažnije likove, a sjajan je posao obavljen i s interpretacijom stihova. Na poeziji i rimama inzistiraju Cyrano i Roksana, dok im se drugi likovi tek povremeno pridružuju. To predstavu čini prijemčivom za širi krug gledatelja, modernijom i bližom našem vremenu koje od stihova bježi k'o od kuge, ali je ovdje omjer tako dobro 'izvagan' da je ostala neupitna čarolija Rostandova teksta.
Popovski cijelu predstavu, kao što je i zapisano na početku drame, režira kao teatar u teatru, stoga je početak „Cyrana“ ciničan osvrt na kazalište današnjice, ali teatar je i scena prije prvog poljupca, kada Roksana ne znajući sluša Cyrana, ali i samo finale u kojem Cyrano do zadnje kapi snage igra svakotjedni posjet samostanu, a ne svoju smrt. Sve to redatelj je zaogrnuo u snove, scenom (Vanja Magić) dominira ogroman nos, topovi ispaljuju vizualne efekte, srebrna zastava reflektira smrt, glazba (Marjan Nećak) je bezvremenska, ali i dovoljno romantična, glumci brzo presvlače kostime (Marita Ćopo i Mia Popovska) i 'uskaču' u razne likove tako da se čini da je na sceni mnogo veći glumački ansambl, združen u preciznu suigru kakva se rijetko viđa.
Dokazao je Popovski da je kazalište san (baš kao i ljubav)!
I pri tome se ponajviše oslonio na svoju glavnu glumačku zvijezdu Ozrena Grabarića, s kojim je na toj istoj sceni Gavelle već odradio veliki hit ovog kazališta „Kralja Rikarda II.“. Grabarić je idealan Cyrano, dovoljno očajan, beskrajno zaljubljen, hvalisati mačevalac koji u dvobojima slaže stihove... Ni u trenutku nije patetičan, karikaturalan ili preglumljen, niti nu na trenutak ponestaje snage u ovoj izuzetno zahtjevnoj ulozi. Publika mu vjeruje. I publika ga obožava.
Čvrsto uz njega stoji Dijana Vidušin u nekoliko uloga, najupečatljivija kao žena u crnom tj. smrt. Boris Svrtan igra unatoč ozljedi, skrivajući to napoleonskom pozom koja pristaje grofu De Guicheu, a uz bok mu stoje Ranko Zidarić kojeg je divno vidjeti na sceni nakon duge pauze, Darko Stazić koji je učinkovit u samoironiji na početku predstave kada je glumac koji je tek pod stare dane dobio priliku da igra ženu i Natalija Đorđević u nekoliko uloga.
No, možda i najbolji posao redatelj je napravio s mladim glumcima. Kristijan Petelin (zvijezda TV serije „Gora“) za ulogu Christina i Lara Nekić za ulogu Roksane odabrani su audiciji, a svojim su doprinosom predstavi posve su opravdali očekivanja redatelja, posebice mlada Lara Nekić koja ovdje igra puno zahtjevniju ulogu, dok Peterlin odlično pogađa komičnije aspekte svoje uloge. U konačnici oboje uspješno nose auru mladih, lijepih i ludo zaljubljenih likova, para koji nastrada bez ikakve krivice.
Uz njih dvoje izdvaja se i ostatak mlađe ekipe: Ivan Simon, Marko Petrić i Matija Gašpari, što dokazuje da u „Cyranu“ nema loše uloge, ali i to koliko su se razumjeli redatelj i njegovi glumci.