Naš konačni rastanak odvijao se godinama. Nešto je bilo vrlo znakovito. Meni jasno, njemu ne. Valentinovo. Uvijek je rogoborio protiv tog, kako on kaže, nametnutog praznika ljubavi. Kako je to čista manipulacija trgovaca i našeg načina konzumerističkog života koji nam nameću.
Prezirao je Valentinovo. Valentinovo koje se pojavilo odjednom. Samo tako jedne godine. Ipak na radost romantičnih duša.
Neće njemu netko nametati kada da bude pažljiv. Neće njemu netko odrediti dan kada da slavi zaljubljenost. Zaljubljenost? Glupost.
A ja, tipično ženski, očekivala sam pažnju. Cijeli dan bih provela u očekivanju, kako će me iznenaditi. Kako će me se sjetiti. Razveseliti me. A kada bi on navečer došao kući praznih ruku, ja bih se silno razočarala, rasplakala, naljutila i slijedila je svađa.
Svake godine isto. Godinama.
No, kako su naše svađe nadošle praznik ljubavi i razlile se preko cijele godine, mudro je zaključio da treba uložiti u sada već dugogodišnju vezu. Potrudit će se. Bit će romantičan. To sve žene vole. A di ćeš veće romantike od cvijeća, misli si on. Nije daleko.
Valentinovo je.
Dolazi kasno navečer kući noseći u ruci crvenu ružu u celofanu. Razvuče nesiguran osmijeh i pruži mi cvijet. Razmotam ružu da je stavim u vazu, a njoj istog trena popadaju sve latice. Gledam ih na podu, ne vjerujem. On psuje babu koja mu je prodala staru ocvalu ružu, a ja ipak pokušam spasiti stvar. Latice stavim u posudu s vodom i tješim ga kao eto sve je u redu, lijepo izgleda i ovako. Cijenim trud.
Sljedeće godine na Valentinovo opet dolazi kući kasno. Valjda kako bi me iznenadio, iz kaputa vadi dugačku stabljiku ruže i pruža mi je uz poljubac. Stabljiku. Nema ruže. Nema cvijeta. Psuje pas mater, istrči iz stana i nakon nekog vremena dolazi s pupoljkom otrgnute ruže. Bijelo ga gledam uz komentar da nije čudo da ju je strgao kada je skriva u kaputu. Nema veze, stavljam pupoljak u čašu s vodom. Lijepo je i ovako.
Cijenim nakanu.
Godina prolazi u našim svakodnevnim svađama i pokušajima spasiti nešto čega više nema... spasiti nas.
Valentinovo je.
Dolazi navečer s prekrasnom crvenom ružom. Rasna divna ljepotica. Volim ruže. Tu njihovu gizdavu ljepotu i naivno trnje kojim se misle spasiti od nas volitelja. Uzimam cvijet uz teško razočaranje. Pa ne mogu vjerovati. Ruža je bila umjetna. Stabljika plastična. On očajan, ljut, psuje prevarante, psuje onoga tko je izmislio Valentinovo, preprodavače, prodavače, gradonačelnika, državu, inspektore, lopove...
Gledam ga i počinjem se smijati. Sve jače. Nekontrolirano. On me bijelo gleda kao da sam šenula.
Ne ide nam, zar ne vidiš? Ne kužiš poruku?
Praznik ljubavi stajao ga veze.
Bilješka o autorici:
Ksenija Balog rođena je u Zagrebu, gdje se i školovala diplomiravši klasični balet. Cijeli plesački vijek bila je članica baleta HNK u Zagrebu, gdje ostvaruje dugogodišnju karijeru. Nakon završetka baletne karijere nastavlja raditi kao voditeljica Ureda baleta, voditeljica Ureda intendantice te voditeljica kazališnih poslova nove scene HNK2. Napisala je zbirku priča u kojoj opisuje, pomalo samoironično, odrastanje uz oca književnika Zvonimira Baloga, svoj baletni put i životne događaje. Piše i poeziju te je objavljivala osvrte u Hrvatskom slovu.