Hrvatska kulturna javnost ostala je siromašnija za jednu od svojih najneumornijih i najpredanijih djelatnica. Glazbena kritičarka, urednica i muzikologinja Erika Krpan preminula je ostavivši iza sebe generacije skladatelja, izvođača i muzikologa kojima je bila uzor, suradnica i nerijetko oštra, ali pravedna kritičarka. Njezin cjeloživotni angažman okrunjen je 2024. godine i Porinom za životno djelo, čime je, uz akademika Nikšu Gligu, postala jedina muzikologinja kojoj je dodijeljeno to priznanje.
U intervjuu koji je dala povodom Porina, objasnila je kako je njezinoj generaciji muzikologa, u kojoj su bili i Eva Sedak, Seadeta Midžić i Nikša Gligo, u središtu pozornosti uvijek bilo nacionalno stvaralaštvo. Smatrala je besmislenim pisati o Beethovenu ili Mozartu, o kojima je već sve rečeno, dok domaći autori čekaju da se njihov rad dokumentira, analizira i promovira.
Rođena u Ozlju 15. kolovoza 1942. godine, nakon završene gimnazije i studija teorije glazbe, karijeru je započela kao glazbena kritičarka, pišući za ugledne tiskovine poput Vjesnika, Telegrama i ljubljanskog Dela u razdoblju koje je sama nazivala "zlatnim dobom hrvatske kritike". Od 1976. godine preuzela je vodstvo Muzičkoga informativnoga centra (MIC) pri Koncertnoj direkciji Zagreb, gdje je pokrenula široku izdavačku djelatnost, da bi od 1994. do 2002. bila i ravnateljica cijele institucije. Njezin organizacijski talent i vizija došli su do izražaja i na Muzičkom biennalu Zagreb, gdje je 1977. bila direktorica programa. Bila je i prva, i do danas jedina, žena na čelu Hrvatskog društva skladatelja, koje je vodila od 1990. do 1992. godine.
Kao urednica, ostavila je dubok trag u časopisima Zvuk i Cantus, ali i na desecima monografija i izdanja koja je uredila za svoje kolege, uvijek se vodeći načelom savjesnosti i temeljitosti. Nije se libila reći što misli, pa čak ni ući u sukob kada je vjerovala da brani ispravnu stvar, poput onog s velikim skladateljem Ivom Malecom na Biennalu 1977. godine. Tu crtu njezina karaktera opisao je i njezin suprug, pijanist Vladimir Krpan, rekavši kako mu nije uvijek bila "dobronamjerni kritičar". No, upravo je ta kombinacija strasti, znanja i čvrstog stava činila Eriku Krpan autoritetom koji se poštovao.
Iako je napisala nebrojene članke i kraće radove, priznavala je da je najviše intrigiraju "veliki zalogaji". Rezultat toga su kapitalne monografije o Jurici Muraiju i Vladimiru Ruždjaku. Ipak, projekt njezina života bila je monografija o Borisu Papandopulu, skladatelju kojeg je neizmjerno cijenila i osobno voljela. "Boris je poseban slučaj, on je moja velika ljubav", govorila je, s divljenjem se prisjećajući njegove fascinantne imaginacije i šarma. Godinama je skupljala njegove zapise, bilježila razgovore i sustavno obrađivala golem opus, stvarajući djelo koje je postalo temelj za sva buduća istraživanja Papandopulova stvaralaštva.
Za svoj je rad, između ostalog, nagrađena i odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Nagradom Josip Andreis.
Kako je to lijepo sročio njezin dugogodišnji suradnik Borko Špoljarić, "Erika Krpan snagom je i beskompromisnošću, tvrdoglavo i uporno kroz više od šest desetljeća profesionalnog života 'između tonova' oblikovala našu sredinu i označila hrvatsku glazbu".
Što joj vrijedi kad nije pjevala "pobratime mio"... Ovako kao da je nije ni bilo.