Dugo najavljivana opera "Lennon" skladatelja Ive Josipovića doživjela je svoju pretpremijeru u zagrebačkom HNK-u u četvrtak navečer. Generalna proba prije subotnje premijere - u sklopu 32. Muzičkog biennala Zagreb - privukla je mnogo ljudi u HNK, jer radi se o zanimljivom projektu, savršenom za medijsku upotrebu, u kojem su i bivši član Beatlesa i bivši predsjednik Hrvatske preveliki mamac javnosti da bi ga se propustilo.
No, ovom prilikom Ivo Josipović "prolazi ili pada" isključivo na temelju skladateljskog rada. A on je u "Lennonu" često pravi tour de force suvremene glazbe, s opaskom da je banalan libreto Marine Biti mogući kamen smutnje i spoticanja. Naime, priča o Lennonu istovremeno je i pogodna, ali ujedno i velika nepogoda, ako se tretira pojednostavljenom lirikom. Projekcija Lennonovih naočala "lenonica" na zastoru HNK-a prije početka bla je efektan detalj, a i kasnije svi protagonisti na sceni nosili su iste takve "lenonice" na pozornici, tvoreći od jednostavnog simbola prečac prema "vidiocima", i među autorima i među publikom. No, koliko je toga o Johnu Lennonu u operi "Lennon" vidljivo?
Radi se o velikoj produkciji u režiji Marine Pejnović. Korišten je čitav veliki ansambl zagrebačkog HNK-a, zbor, solisti, plesači i orkestar pod ravnanjem dirigenta Ivana Josipa Skendera. Scena HNK-a iskorištena je maksimalno, dubinski i okomito, s velikim pokretnim zidovima koji pregrađuju scenu u raznim oblicima, s odličnom rasvjetom Elvisa Butkovića, dok zbor HNK-a u dubini pozornice sjajno raspisanim dionicama zvuči kao da je s onoga svijeta, neka eterična podloga Lennovim demonima koji ga prate. Velika kružna/rotirajuća pozornica (scenografija Ivan Lušičić Liik) iskorištena je efektno za izmjene i lakšu protočnost scena, (koreografija i scenski pokret Barbara Novković Novak), dajući operi 3D efekt koji je izostao u jednodimenzionalnom i pojednostavljenom libretu.
Brojni statisti i nepjevane uloge postavljeni su na scenu u bijelim odijelima, kao i sam Lennon (kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin) - preuzet je "model 1969.", bradatog i dugokosog Lennona iz amsterdamske faze "intervjua u krevetima", a i Yoko je sva u bijelom - što vizualno predstavlja efektnu sliku "multipliciranih" Lennona i intimne sudbine s kojom se mnogi mogu emocionalno poistovjetiti.
Opera u pet činova podijeljena je u dva dijela od po 40-ak minuta, sa stankom između. Zanimljivo, sve se događa u kratkom vremenu nakon Lennonova ubojstva, kad se u seriji slika/činova, Lennon prisjeća ljudi i odnosa iz svog života koji su ga odredili. A tih osoba je puno, pa se u predstavi pojavljuju mnogi koje bi očekivali: majčina sestra Mimi s kojom je John Lennon odrastao nakon smrti majke Julie - i doživio prvi emocionalni brodolom - prva supruga Cinthya, njihov sin Julian, Yoko Ono, May Fang - japanska asistentica s kojom je Lennon imao važan odnos, uz prisutnost i pristanak Yoko - menadžer Beatlesa Brian Epstain - još jedan tragičan lik, prerano umro, u vrijeme kad nije bilo javno objavljivo da je bio gay - te članovi Beatlesa, od kojih je samo Paul McCartney, patetično, izdvojen kao najbolji prijatelj i oslonac. Svi su oni "zapakirani" u siva, neatraktivna odijela iz sredine šezdesetih, nasuprot atraktivnijem, "bijelom" Lennonu s kraja dekade.
Sve počinje (i završava u sličnoj sceni) s Mikeom Chapmanom i Lennonovim ubojstvom na ulici, između kojih kreće introspektivna reminisencija Johna Lennona koji u nekom vakuumu pozornice niže slike iz prošlog života. Do neke mjere sličan postupak koristio je redatelj Martin Scorsese u filmu "Posljednje Kristovo iskušenje", o mogućoj alternativnoj sudbini Isusa Krista. Bilo je ovo svojevrsno "posljednje Lennonovo iskušenje", a budući je Lennon sredinom šezdesetih bio "razapet" kad je izjavio da su "Beatlesi popularniji od Krista", očito se radi o figurama koje očito i danas izazivaju naknadna čitanja i reinterpretacije.
Iako su se na generalnoj probi, razumljivo, donekle štedjeli glasovi za subotnju premijeru, cijela priča prilično je protočna i pitka, često i s doticajima broadwayskih mjuzikla, a i sam Lennon dovoljno je "opće mjesto" da velike geste i preuzimanje mantre poput "Give Peace a Chance" djeluju poznato mnogima. No, upravo je u tome problem. Sam libreto pati od banalnih, pojednostavljenih preuzimanja klišeja o Lennonovu životu,
Iako je sama glazba često izvrsna u instrumentalnim dijelovima velikog orkestra, pretjerano inzistiranje na linearnosti priče libreta dovodi do naivnih dijelova u kojima opća mjesta poznatog Lennonova života zamalo karikaturalno tumače priču koju mnogi poznaju, pri čemu je najteži "križ" ponio "Lennon", tenor Domagoj Dorotić, na kojeg su svaljena sva očekivanja zahtjevne glavne uloge.
Uz glasom odličnog Marka Chapmana (Ozren Bilušić) - kojemu su često "stavljeni" u usta nepotrebni sterotipi o Lennonu kao hipokritu i "lažnjaku" - jer Chapman je bio njegov veliki, ali pogubljeni poklonik - predstavu je ukrala sjajna sopranistica Marija Kuhar Šoša u ulozi Yoko Ono. Što se osjetilo i u završnom pljesku publike, jer radilo se ne samo o najbolje raspisanoj i izvedenoj ulozi - spram, primjerice, nepodnošljivo plošnog Juliana Lennona i McCartneya, iii stereotipne Lennonove majke - već i o svojevrsnom balastu i "joker" figuri s kojom je puno lakše objasniti srž priče, nego sa pretjerano korištenim i u javnosti već izraubanim likom samog Johna Lennona.
Ponovimo, glazba Ive Josipovića često je izvrsna, a da se nije koristila forma opere, mogla je zaživjeti kao superiorno instrumentalno djelo. Pitanje je kako bi na ovu temu reagirala publika i kritika londonskog kazališnog West Enda, ali mogućnost izvoza opere "Lennon" definitivno postoji. Do tada, subotnja premijera u HNK-u bit će prvo iduće gala-sastajalište svih koji misle da ih zanima Lennonov život, ili najnovije djelo Ive Josipovića.