Bez zajedničkih hrvatskih i srpskih istraživanja ne možemo razumjeti što nam se događalo

Hrvatski povjesničar i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina jedan je od autora Deklaracije “Obranimo povijest” koja je predstavljena prošlog vikenda u Beogradu kao plod višegodišnjeg rada povjesničara iz regije.

Kakva je poveznica između Deklaracije o zajedničkom jeziku i Deklaracije “Obranimo povijest”?

Krovna udruga koja je uz pomoć Europske unije i njemačkih zaklada pokrenula projekt „Tko je prvi počeo? Povjesničari protiv revizionizma“ bio je Krokodil. Oni su već imali vidljivu inicijativu s deklaracijom o jeziku, pa je tako bilo i ovaj put, želja da se nakon jednog od brojnih regionalnih projekata završi nečim drukčijim. Mislim da je Deklaracija “Obranimo povijest” šira, načelnija od Deklaracije o zajedničkom jeziku jer su i problemi povjesničara u mnogim zemljama a ne samo zemljama europskog jugoistoka slični. “Obranimo povijest” apel je koji će upozoriti na probleme jedne znanstvene discipline.

Od koga ponajprije treba obraniti povijest?

Ako bih trebao reći tri stvari od kojih je treba obraniti, na treće bih stavio loše, ustrašene i lijene profesionalce, a na drugo ili prvo mjesto stavio bih one kojima takvi povjesničari služe u dnevnom manipuliranju prošlosti kako bi lakše vladali ili potvrdili današnje biografije i identitete. To su i političari s imenom i prezimenom, ali i institucije, one koje financiraju revizionistička društva, parlamente, organizacije koje današnje stanje učitavaju u prošlost i na taj način žele opravdati ili potvrditi sebe. To se ne odnosi samo na parlamente u zemljama bivše Jugoslavije nego i na parlamente u istočnoj Europi, ali i na neke zapadne parlamente.

Polemizira li Deklaracija i s Europskim parlamentom i njegovom rezolucijom iz 2019. godine?

Kako da ne, i s europskim i svim političkim tijelima koje interveniraju u nešto što bi trebalo manje politizirati, a ne utapati u političke odluke i stranačke politike. Tako se ne raspravlja o prošlosti. Politički forumi ne trebaju donositi mišljenja o nečemu što se dogodilo. Istraživanju prošlosti ne pomaže ako se određujete prema zbivanjima otprije stotinu ili (kao u makedonskom slučaju) prije više tisuća godina, a bez pozivanja na utvrđene rezultate historijske znanosti. Politički forumi najčešće ne koriste pomoć povijesne struke, nego slijede možda segmente struke, a najčešće nameću jedno gledanje na prošlost u skladu s jednom, dominantom ideologijom. To je loš put. Takve parlamentarne deklaracije nastoje betonirati određeno stanje i zapravo zaustavljaju raspravu. Pogledajte naše povjesničare i naše političare – koliko su se puta pozvali na saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu i isticali da nešto nije u skladu s njom. Ili još gore; što je učinilo Povjerenstvo za suočavanje s nedemokratskim režimima, koje je formirao predsjednik Vlade Plenković? To je iz kabineta premijera rukom izabran skup pojedinaca, koji je donio preporuke koje su onda stavljene iznad Ustava, zakona, znanosti pa bismo ih svi valjda trebali poštovati. To povjerenstvo ima veće značenje i od suda, na preporuke se pozivaju novinari premda je riječ o potpuno neobvezujućem mišljenju. Doduše, nešto to govori i o sudovima.

Na odluke političkih foruma pozivaju se i sudovi?

Svakako. Suci koji su donosili revizije povijesnih presuda, a ta je točka u deklaraciji bila osobito važna kolegama iz Slovenije u vezi sa slučaja Rupnik ili onima iz Srbije u slučaju Draže Mihailovića ili slučaja Milana Nedića koji je gotovo slično završio, također su čista politizacija. U zemljama gdje sudske pravorijeke čekamo desetljećima, gdje se sudske presude nastoje ne poštovati, suci donose odluke koje nisu u skladu sa znanstvenim istraživanjima, već su politički motivirane. U zemljama u kojima su sudovi potpuno politički kontrolirani to ne doprinosi slobodi povijesne profesije koja sama po sebi ima tisuću i jedan problem. Ali ako postoji pritisak sudskih vlasti, politike, onda se stvara atmosfera koja priječi normalnu raspravu.

Što sada konkretno predlažete u vezi sa saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu?

Mi nemamo mogućnost mijenjati ono što je doneseno. Ta je saborska deklaracija slika Hrvatske otprije deset ili petnaest godina kada je donesena, kao što je slika Plenkovićeve Hrvatske rad njegova povjerenstva. Odluke tobože o povijesti i odluke tobože o Thompsonu i “za dom spremni” slika su današnje Hrvatske. Atmosfera otežava rad povjesničarima. Ima načina da se političari konstruktivno bave prošlošću. Mi smo ih naveli u našoj deklaraciji. Omogućite istraživanja i financirajte ih. Milijuni odlaze na besmislene projekte. Zaista otvorite arhive, osnujte zajedničke projekte i tražite da se na kraju ciklusa proizvedu članci i knjige, objavi građa. Organizirajte velike izložbe na temelju kojih bi se moglo polemizirati. Ovako imamo političke forume koji donose deklaracije, koje se pretvaraju u markere dokle se u nekoj interpretaciji može otići. Tako je u Turskoj s Atatürkom, tako je u Hrvatskoj s Deklaracijom o Domovinskom ratu i drugim temama. Deklaracija vjerojatno najviše ima utjecaj na podučavanje u školi, ustrašenost nastavnika koji neće ulaziti u bilo kakvu polemiku da ne bi prešli te markirane točke. To je širenje prostora neslobode.

Što točno znači otvoriti arhive?

To znači da pristup arhivima mora biti otvoren svima! Ja, primjerice, ne samo što nisam dobio uvid u tri transkripta razgovora predsjednika Tuđmana koje sam tražio više puta nego nisam dobio ni službeni odgovor na upit premda znam da su to moji kolege – koji nisu radili na ovoj Deklaraciji – dobivali. Doduše, već iduće godine vidjet ćemo koliko je Hrvatska ozbiljna kada je riječ o otvaranju arhiva i hoće li doista otvoriti 1990. i 1991. godinu.

U Deklaraciji piše da suci pri primjeni revizionističkih zakona moraju voditi računa o povijesno utvrđenim činjenicama. Tko će utvrđivati koji su zakoni revizionistički?

Rehabilitacija Rupnika u Sloveniji svakako nije u skladu sa spoznajama slovenske historiografije, ali vjerojatno jest u suglasju sa stavovima nekih slovenskih političkih stranaka. U Deklaraciji vrlo jasno govorimo o poželjnoj reviziji i onome što je revizionizam, kao zloporaba povijesne znanosti. Nema zamrznute slike, uvijek se nešto novo saznaje i otkriva. Sudovi ne pišu povijest. Sudske rehabilitacije povijesnih događaja slika su vremena i društva u kojem su se neke od njih dogodile.

Postoje strahovi ljudi koji nakon ove deklaracije pitaju hoćemo li učiti zajedničku povijest u svim zemljama bivše Jugoslavije?

Postoje takvi strahovi? To je valjda kao onaj strah od zajedničkih udžbenika, koji je posve drukčiji od zajedničkog slušanja Cece ili košarkaške lige, pretpostavljam? Zajednička povijest ovdje se ionako nikada nije učila? U Jugoslaviji je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovnih škola, u osam udžbenika ukupno spomenuto 448 imena, a samo 14 je bilo spomenuto u svim udžbenicima. To je 3,1% i toliko je nekada bio nacionalno određujući svaki udžbenik. Ipak, hrvatska povijest ne može se razumjeti izvan njezina konteksta, koji je u 20. stoljeću najviše jugoslavenski, a u 19. i prije austrougarski, a u 21. stoljeću Europske unije. Hrvatska povijest ne može se razumjeti ako se piše samo na temelju arhiva u Pazinu ili Zagrebu. Ne možete razumjeti stanje u Hrvatskoj vojsci ako intervjuirate samo generala Krstičevića. Morate razumjeti cijeli kontekst. Na tome inzistira i naša deklaracija. Ako želite istraživati hrvatsku povijest 20. stoljeća, morate ići u beogradske arhive jer se tamo nalazi građa. Bez takvih istraživanja koja će biti zajednička nećemo moći razumjeti što nam se događalo. Problem s našom historiografijom danas, kao i u vrijeme socijalizma, prevelika je zatvorenost u republičke i subregionalne okvire.

Kakva je situacija među hrvatskim povjesničarima?

Prijateljska kao među političarima ili liječnicima. U vrijeme Republike Hrvatske postignut je ideal mnogih, da dijaloga nestane. Prije dvadeset godina jubilej Hrvatskog proljeća obilježavao se zajedničkim znanstvenim skupom, a četrdeset godina Proljeća obilježili smo posebnim skupovima. Danas ne postoji nikakva suradnja. Velik broj znanstvenih jedinica u kojima se podučava povijest, a imamo 10 visokoškolskih ustanova, povijesnu je struku atomizirao. Nema dijaloga unutar profesije, nema je institucionalizirane ni sa susjedima i svjetskom historiografijom. Bio bih ambiciozan kad bih rekao da je to ono što se dogodi između Sutle i Širokog Brijega; dovoljno vam je da imate jednoga vrijednog člana izborne komisije i, često, člansku kartu stožerne stranke, i možete napredovati bez radova i bez truda. Možda bi bilo bolje kada bismo i mi imali državnika poput njemačkog predsjednika Frak-Waltera Steinmeiera, nekoga tko bi bio u stanju za 8. svibnja izgovoriti ono što je 2020. izgovorio on. A ne čuti ono što smo čuli mi.