Kada je Ridley Scott 1979. na svemirski teretnjak Nostromo pustio prvog ksenomorfa, malo tko je mogao predvidjeti da će "Alien" postati jedan od najutjecajnijih pop-kulturnih fenomena druge polovice 20. stoljeća. Ta prva trilogija – "Alien" (1979.), "Aliens" (1986.) i "Alien 3" (1992.) – bila je savršeno zaokružen komad filmske povijesti. Originalni film Ridleya Scotta donio nam je klaustrofobični horor kakav ranije nismo vidjeli, drugi, u režiji Jamesa Camerona, feminističku adrenalinsku akciju na steroidima, a treći, u režiji Davida Finchera, mračne egzistencijalne tonove smještene u beznađe svemirske kažnjeničke kolonije.
Sve filmove na svojim je leđima nosila fenomenalna Sigourney Weaver u glavnoj ulozi Ellen Ripley, mijenjajući se od pomalo naivne brodske časnice čije kolege jednog po jednog masakrira svemirsko čudovište, preko borkinje snažnog majčinskog instinkta, do pokidane osobe kojoj je ostalo jedino da se bori, iako zna da izlaza nema. Likovi poput Ellen Ripley i Sare Connor, koja je sličan put prešla u originalnim "Terminatorima", u tom su zlatnom vremenu znanstvene fantastike razbijali predrasude prema akcijskim junakinjama i postavljali potpuno nova pravila žanra. Četvrti film, "Alien: Resurrection" iz 1997., pokušao je uhvatiti taj duh, ali patio je od previše stila i premalo srži, zbog čega mnogi fanovi (uključujući mene) odbijaju "Alien" nazivati kvadrilogijom.
Kroz godine, franšiza se prelila u stripove, videoigre, romane, figurice… I u svakoj od tih inkarnacija opstala je zbog iste stvari: ksenomorf je univerzalna noćna mora, biće nalik ljudskome, a lišeno svake ljudskosti, čija je jedina zadaća boriti se za opstanak vlastite vrste, na najokrutnije načine brišući sve pred sobom. I sve bi to bilo u redu da Ridley Scott prije dvadesetak godina nije pokušao učiniti ono što redatelji često žele u zreloj fazi karijere – dati "veće značenje" mitologiji koju su stvorili. U novim filmovima smještenima u svijet "Aliena", u kojima glavnu ulogu doktorice Elizabeth Shaw igra Noomi Rapace ("Prometheus" iz 2012. i "Alien: Covenant" iz 2017.), miješaju se alieni iz originalnih skica H. R. Gigera, ontološka pitanja, bogovi, transhumanizam… No kada alien više nije nepoznato čudovište iz tame, nego biološki artefakt iz filozofske rasprave, strah se polako topi, a cijela stvar djeluje nekako umjetno i pretjerano.
I zato nova FX-ova serija "Alien: Earth" stiže kao pravo iznenađenje. Smještena dvije godine prije originalnog filma, u 2120. godinu u kojoj pet velikih korporacija (Prodigy, Weyland-Yutani, Lynch, Dynamic i Threshold) imaju moć sličnu nacionalnim državama. U takvom društvu upoznajemo Wendy, djevojku čija je svijest preseljena u sintetičko tijelo, a igra ju uvjerljiva Sydney Chandler, koja se proslavila kao jedna od junakinja američke verzije viralnog hita "Sram". S timom taktičkih vojnika koji podsjećaju na izgubljene dječake Petra Pana, njezin je zadatak istražiti olupinu broda USCSS Maginot, koji se po povratku iz svemira srušio na Zemlju. Ono što pronađu nije samo sluzava nakupina čeljusti, kandži i kisele krvi: tu su i stare korporativne intrige, etička pitanja granica čovječnosti i, možda najopasnije, alien na Zemlji!
U danima nakon premijere, kritičari i publika gotovo su jednoglasno oduševljeni. Financial Times ju naziva najboljim poglavljem franšize nakon Camerona, Vanity Fair hvali spoj jezive atmosfere i tehničke perfekcije, a Time ističe filozofsku dubinu i kritiku kapitalizma i umjetne inteligencije. Rotten Tomatoes se vrti oko 90 % pozitivnih ocjena, IGN daje 9/10, a IMDb čak 8,8!
Za to je vjerojatno najzaslužniji tvorac serije Noah Hawley, poznat po radu na "Fargu" i "Legionu", koji je franšizi vratio ono što joj je najviše nedostajalo: spor, neumoljiv rast napetosti i likove kojima vjerujemo. Naravno, nije sve savršeno. Kako to danas biva, vizualni spektakl ponekad pojede razvoj likova, a završnica prve sezone možda ide brže nego što bi trebala. Ali to su sitne ogrebotine na vrlo čvrstom oklopu novog-starog "Aliena".
Ono što me posebno veseli jest da "Alien: Earth" ne pokušava biti veći od svojih prethodnika, nego zaorati dublje. Alien je opet u sjeni, prijetnja koja se naslućuje prije nego što udari. Fokus je na ljudima – njihovim strahovima, pogrešnim odlukama i unutarnjim pukotinama. A kada alien napokon dođe, nije to samo scena za trailer; to je trenutak koji vas zgrabi u želucu.
Ovo je i prilika za novi život cijelog svemira franšize. Igre poput "Alien: Isolation" i stripovi iz Dark Horseovog kataloga već desetljećima bolje od Scotta samog nadograđuju njegovu mitologiju, a "Alien: Earth" napokon razumije ono što ju je učinilo nečim više od običnog SF-horora: osjećaj da je u toj priči čovjek uvijek krhko tijelo na tankoj liniji između preživljavanja i potpune propasti. I da negdje u tami čeka alien, tih, strpljiv – i uvijek gladan.