Surova bajka s gradskoga asfalta

Jurica Pavičić, jedan od najistaknutijih pripadnika novijega splitskog književnog kruga kao izrazito vitalne dionice hrvatske suvremene literature, ponajprije proze, ujedno je jedan od najustrajnijih autora što se koristi žanrovskim obrascima tzv. trivijalne književnosti prema kojima kroji svoje romane.

U njegovu slučaju to je najčešće žanr trilera, u pravilu obogaćen kontroverznim političkim konotacijama i surovom socijalnom slikom tranzicijske (poslije)ratne Hrvatske.
Najnoviji Pavičićev roman “Crvenkapica” (izdavač V.B.Z., Zagreb, gl. urednik Nenad Rizvanović) slijedi trag svojih prethodnika (“Ovce od gipsa”, “Nedjeljni prijatelji”, “Minuta 88” i dr.).

Opet je posrijedi zanatski vješto sročeno štivo s kriminalističkim zapletom u središtu i društvenom zbiljom u pozadini. Ostvarivši gotovo u potpunosti klasičan poetički zahtjev “jedinstva prostora i mjesta”, autor u sudbonosnu svezu dugu tek jedan targičan dan upleće tri svoja protagonista: religioznu i svakom autoritetu podložnu djevojku iz Dalmacije, njezinu tetu iz nekoć bogate građanske zagrebačke obitelji koja je preživjela logorske strahote u Drugom svjetskom ratu, te mladog taksista s trudnom suprugom koji kućni proračun dopunjava otuđivanjem antikviteta od imućnih i nemoćnih starica, a za vratom mu je ozbiljna kamatarska prijetnja).

Brzinom izmjene prizora karakterističnom za filmski medij (kojega je Jurica Pavičić izvrstan poznavatelj kao filmski kritičar i autor romana što je bio predloškom za film Vinka Brešana “Svjedok”), roman doseže dramatičnu kulminaciju s ubojstvom kao “krunom” i gasi se u nešto manje uvjerljivoj i slabije motiviranoj završnici.

Pavičićevi uradci dobar su prilog, nimalo pejorativno rečeno, hrvatskoj književnoj industriji, toliko potrebnoj u tradiciji u kojoj dominiraju pisci nacionalni spomenici, a ne marni literarni “proizvođači”.

 A “šljakeraj” će, kad-tad, nadamo se i u Pavičićevoj bibliografiji, uroditi i književnom umjetninom neosporne vrijednosti.