Stari Mačak (Old Mickey), žilavi stari skitnica iz vremena najburnijih dana na Divljem zapadu, zajedno sa svojim drugovima Crnim Jahačem – gospodarom Zlatnih bregova, sinom Tobbyjem i Polaganom Smrti – vjernim pratiteljem, pjesnikom, filozofom, putujućim zabavljačem i vještim revolverašem Zapada, u uzbudljivim pustolovinama burnih dana kad na Divljem zapadu nije postojao zakon, gdje je ljudski život vrijedio manje od šačice praha, bio je u obrani slabih i potlačenih žrtvujući se za pravdu i čovječnost kao vječni pobornik dobra protiv zla…
Stari Mačak i Polagana Smrt, dva najveća i najbolja prijatelja, bili su desetljećima strah i trepet svih razbojnika i pljačkaša po prostranim prerijama i divljim bregovima Zapada, gdje je na svakom koraku vrebala smrt. Njihova imena unosila su stravu i užas među sve one koji su u svojoj gramzivosti za imetkom, novcem i vlasti hladnokrvno prelazili preko ljudskih života.
Prvi strip o Starom Mačku i Crnom Jahaču nacrtan je 1937., scenarij je napisao poznati zagrebački novinar Franjo Martin Fuis (Fra-Ma-Fu), a crtački ga je izveo Andrija Maurović.
''Gospodar Zlatnih bregova'', započet u siječnju 1937. u Novostima, priča je o zagonetnom jahaču u crnom koji s vremena na vrijeme napušta dvorac skriven u labirintu gudura i, ispunjavajući zavjet osvete, traga za zločincima koji su nekoć poubijali njegove najbliže. Pritom susreće starog lutalicu, pomalo luckastog, koji je nakon nekog strašnog događaja izgubio pamćenje, te se potuca bez plana i brige za sutrašnjicu. Slučajan susret Crnog Jahača i Starog Mačka (koji će se na kraju pokazati sudbinskim!) početak je njihove zajedničke pustolovine.
Uslijedila je priča ''Sablast Zelenih močvara'' u kojoj se Starom Mačku pridružuje isto takav bezbrižni lutalica, pjesnik revolveraš Polagana Smrt, s papigom Penelopom i pametnim konjem Tulipanom. Nastavio se niz njihovih pustolovina furioznog tempa...
Treći naslov ciklusa povezanih istim licima, "Posljednju pustolovinu Starog Mačka", Fuis odlučuje izdati u vlastitoj nakladi, u svescima. Tako su se s likovima Starog Mačka i Polagane Smrti upoznali i oni koji inače nisu čitali Novosti.
Sjajan uspjeh autentičnih domaćih stripovskih junaka (koji su se, uzgred rečeno, uspješno nosili u tržišnoj utakmici s uvoznim "Fantomom", koji je u isto vrijeme izlazio u svescima) Fuisu je bio signal za pokretanje vlastitog lista. Samo dva mjeseca nakon izlaska petog sveska "Posljednje pustolovine Starog Mačka", u ožujku 1938., počinje izlaziti Mickey strip, nakon Oka drugi zagrebački tjednik sa stripovima.
Fuis i Maurović u magazinu repriziraju "Gospodara Zlatnih bregova", davši mu novi naslov "Crni jahač" (strip zauzima po sedam stranica u broju). Budući da se lik krezubog i naboranog Old Mickeya pojavljivao uz zaglavlje lista, kao logo izdanja koje je po njemu dobilo i ime, valja se upitati što je bio razlog tolike popularnosti Starog Mačka i njegove družbe. Ponajprije, svoje je učinila onodobna opsesija Divljim zapadom. U vrijeme rađanja hrvatskog stripa vestern je, uz ljubavne melodrame, najpopularniji filmski žanr.
Fuis i Maurović stvaraju svoju, sasvim osobitu varijantu vesterna. Kao autori svjesno zanemaruju neke kanone žanra, ponajprije ona nepisana pravila o izgledu glavnih junaka. Još od Toma Mixa, koji je u doba nijemoga filma bio sinonim za pustolovnog junaka Divljeg zapada, glavne ličnosti vesterna, "pozitivci", obavezno su bili ljepuškasti mladi momci, sve do potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća redao se ljepotan do ljepotana.
To pravilo vjerojatno prvi u svijetu prekršili su Fuis i Maurović! Dok je Crni Jahač donekle još bio blizak hollywoodskom obrascu (podsjećao je fizionomijom na Errola Flynna), Stari Mačak (Old Mickey) je prosijed, krezub starac naborana lica. Njegov sudrug, Polagana Smrt, pjesnik izmoždena izgleda, očito nikad u životu nije kročio u frizerski salon. Obojica u istrošenoj odjeći, izgledom i ponašanjem bili su daleko od onodobnih idealiziranih junaka, no upravo im je to davalo životnost i energiju kojom su osvajali čitatelje!
Maurović se u svom dijelu autorske izvedbe prepustio mašti. Nakon sekvenci koje se zbivaju u klancima podno stjenovitih vrhova Rocky Mountainsa, slijede kadrovi u kojima prepoznajemo pitome bregove Hrvatskog zagorja ili šume Gorskog kotara (što ne znači da i u Americi nema takvih krajobraza). U ambijentu rudarskog naselja, tipičnog za Kaliforniju u vrijeme zlatne groznice, nalazimo saloon u kojemu štošta (pa i lik vlasnika) podsjeća na gostionicu u nekom slavonskom selu. Umjesto na dokumentarnu građu koja mu se nije uvijek našla pri ruci, Maurović se oslanjao na intuiciju i svoju fenomenalnu likovnu memoriju. Obdaren gotovo čudesnom sposobnošću vizualnog zapamćivanja koja se u njemu razvijala od najmlađih dana, Maurović je, kud god išao i što god gledao, upijao lica, pokrete, anatomiju, izgled stvari, elemente krajobraza – i pohranjivao ih u memoriji koja mu je (rekosmo) služila umjesto likovne dokumentacije složene u fasciklima.
Dogodilo se da je u svojim poznijim godinama, napose poslije sedamdesete, Maurović postajao sve sličniji svom najpopularnijem junaku – pa su i njega počeli nazivati Starim Mačkom. Proširila se fama da je fizionomijom Starog Mačka iz 1937. Maurović zapravo vizionarski anticipirao vlastiti izgled u starosti. Iako su takve priče godile starom majstoru te ih je u ponekom intervjuu znao osmijehom potvrditi, činjenica je da se radilo o slučajnosti. Maurović je često govorio (Rudi Aljinović) kako je u svoje crtane priče uglavnom unosio fizionomije ljudi koje je susretao u stvarnom životu. Kad mu je Fuis objasnio karakter Starog Mačka i kako bi ovaj otprilike morao izgledati, Maurović ga je uobličio prema starome građevinskom radniku, Zagorcu kojeg je u večernjim satima često susretao u jednoj iličkoj gostionici. Kao prototip Polagane Smrti poslužio mu je mladi pilarski pomoćnik koji je sa svojim gazdom, vlasnikom motorne pile, svaki dan čekao mušterije na Iličkom trgu (današnji "Britanac").
Majstorstvo kojim je Maurović iscrtavao fizionomije, mimiku i geste, učinila je da njegove likove, ne samo glavne aktere nego i pojedine zanimljive epizodiste, čitatelj osjeća daleko životnijima od blijedih, gotovo papirnatih junaka mnogih svjetski poznatih stripova. Pažljivijeg promatrača dojmit će se izražajnost kojom je Maurović prikazivao konje u pokretu. Rezultat je to iskustava stečenih u vojsci, u kojoj je ovladao vještinom jahanja, kao i gledanja akcijskih filmova (povijesnih i vesterna) u kojima je bilo mnogo konjskog propinjanja i jurnjave.
Usporede li se Maurovićevi stripovi s onim što se u to vrijeme stvaralo u svijetu, vidljivo je da on nije prihvaćao pritisak stilističkih zakonitosti, nego je i u stripu bio svoj. Nije gledao, a još manje je proučavao radove drugih autora. Razvivši vlastiti jezik, ostao mu je vjeran do kraja, oslonjen na svoj izvorni crtački rukopis. Činjenica je da samosvojnog Maurovića nitko nije imitirao – a čini se da to i nije bilo moguće. Maurovićev je crtež lako moguće atribuirati i bez potpisa, na prvi ga pogled izdvojiti između radova stotina drugih. Strip je bio tek jedna od likovnih disciplina kojima se bavio, čas više čas manje intenzivno. Zato se nikad nije žanrovski opredijelio.
Nakon "Posljednje pustolovine Staroga Mačka" i više nego uspješnog repriziranja "Crnog Jahača" i "Misterija Zelenih močvara" u "Mickey stripu" (1938.), Maurović napušta suradnju s Fuisom. No čitatelji Mickey stripa energično zahtijevaju nove avanture Crnog Jahača, Starog Mačka i Polagane Smrti, pa Fuis piše pustolovinu pod naslovom "Četiri jahača apokalipse" (četvrti junak je Tobby, mladić za koga se utvrdilo da je sin Starog Mačka, nekoć nestao kao dijete). Crtanje stripa zapalo je 28-godišnjeg debitanta Ferdu Bisa, akademski obrazovanog slikara, tada još nespremnog za tako zahtjevan i kompleksan zadatak. "Četiri jahača apokalipse" uistinu su bila puno slabija od Maurovićevih uradaka. Poduzetni Fuis počinje pisati i tekstualne priče o Starom Mačku, plasiravši ih kao izdanje u svescima Old Mickey revije.
Krajem 1939. Maurović se, nakon jednogodišnje stanke, vraća stripu. U Mickey strip – Oku, novom zagrebačkom tjednom zabavniku, koji je u međuvremenu nastao spajanjem Oka i Mickey stripa, tandem Fuis – Maurović još jednom oživljava svoje najpopularnije junake. Epizoda "S posljednjim metkom", u kojoj Stari Mačak i njegovi pratioci kreću u potragu za ubojicom starog kopača zlata Huntera, započeta u veljači 1940., razvijala se kao zanimljiva i napeta pustolovina – ali, na žalost, nije došla do kraja. Europu je zahvatio plamen Drugog svjetskog rata, što je, među ostalim, dovelo da porasta tiskarskih troškova i teškoća u dobavi papira, pa je Mickey strip – Oko prestao s izlaženjem. Pustolovina Starog Mačka prekinuta je upravo u trenutku snažnog zaleta, u trinaestom nastavku.
Stripovi o Starom Mačku, Polaganoj Smrti i Crnom Jahaču polučili su senzacionalan uspjeh i osvojili srca predratnih čitatelja. Uspješne poslijeratne reprize tih stripova, iako grafički jako manjkave i jedva razlučive zbog pretiska iz starih novina, potvrdile su da stari junaci nisu zaboravljeni.
Poslije trideset godina, na poticaj redakcije Plavog vjesnika, Andrija Maurović oživio je svoje popularne likove. Prema scenariju Rudija Aljinovića nastali su novi crteži i čitatelji Plavog vjesnika mogli su čitati novu pustolovinu trojice jahača pod naslovom "Povratak Starog Mačka". Nažalost, pokušaj nije uspio, u nastavcima je objavljen samo dio stripa, a ostatak je u cjelini objavljen u specijalnom izdanju Plavog vjesnika.
U Maurovićevu opusu od osamdesetak kompletnih stripova najveću su popularnost stekli upravo njegovi vesterni iz tridesetih godina, ostvarenja uz koja je u nas stasala prva generacija ljubitelja strip-literature. Dakako, vrijeme je učinilo svoje, te danas, gotovo devet desetljeća poslije, ti stripovi nemaju nekadašnju privlačnost.