Ljeto je i pive teku niz grlo kao lude, muzika se čuje iz diskokluba na čiju terasu svaki čas izlazimo da udahnemo malo zraka bez dima, da nekoga upoznamo i započnemo nešto novo, a ako nam to ne polazi za rukom, ponovo ulazimo i tresemo se na podiju, na šanku. I kad nam dosadi, opet izlazimo i opet tražimo nekoga.
Odustajemo prije kraja, prije svitanja, jer ne možemo podnijeti da zora razotkrije našu nemoć, teturamo i smijemo se kao da smo osvojili put do neba na kojemu nitko ne živi, pokušavamo se svim silama održati u tom dobrom transu, zamišljamo što bismo učinili da ona nije obična glupača koja se zakačila na onog bezveznjaka, i uopće, ne misliš li da sve dobre djevojke biraju baš takve, i to tako da nikada nećemo razumjeti. Utjeha je dobra, ali ne toliko da bi se stavila točka na ovu noć, da bismo se mirno mogli izvaliti na krevet pored otvorenog prozora i zaspati kao da ljubav postoji, a mi ove večeri nismo imali sreće.
Šećemo obalom s tim otvorenim ranama koje večeras nitko nije uspio zašiti, pored nas prolaze vrtovi i kuće uvučene ispod borova, sa svojim terasama i dvorima. U jednoj gori svjetlo. Iz nekoga neobjašnjivog razloga samo skrenem i, sagnut, brzo preskočim stepenište koje vodi u vrt. Miki tiho zviždi i širi ruke na ulazu. Što ti je, jesi li ti lud, pita. Psst, dajem mu znak da se ne miče i nastavljam se šuljati prema prozoru. Sa sigurne udaljenosti, zaštićen tamom, vidim dvoje, muškarca i ženu kako sjede na kauču odmaknuti jedno od drugoga toliko da ih samo mali okret može spojiti, ali oni to ne rade, okrenuti su svako na svoju stranu. Ne mogu znati što gledaju. Iz sobe dopire tiha muzika, to mogu čuti, ali ne mogu čuti što povremeno govore u vrlo kratkim rečenicama.
Sagnem se i, unatoč riziku da me vide, prišuljam se do prozora da bih bolje vidio što se to unutra, među njima, događa. Ali oni sada šute i gledaju svaki u svoje, meni nepoznato mjesto. Kad bi se sada okrenuli da jedno drugom nešto kažu, sigurno bi me mogli očešati pogledom. Na tu pomisao protrnem i srce mi počne ubrzano lupati. Miki ponovo zvizne s ulaza i u trenutku kad se odlučim sagnuti i ostaviti ih u toj sjajnoj šutnji, na prozorskoj dasci s unutrašnje strane spazim škare. Ispružim svoju nevidljivu ruku prema njima i bešumno ih privučem sebi. Par je još uvijek sjedio u istom položaju. Smiren lakoćom pothvata ostao sam ih još neko vrijeme promatrati.
Želio sam znati koji je razlog toj njihovoj noćnoj šutnji. Oboje su bili izuzetno lijepi, nemaju više od trideset godina i nije bilo lako pretpostaviti da su u ovakvo stanje dospjeli nakon neke svađe. Ali meni je uvijek bilo teško zamišljati lijepe ljude kako se svađaju. Možda se radilo o nekoj bolesti koja ih je svojom izvjesnošću ostavljala zapečaćene u šutnji. A možda su samo uživali svatko u svome svijetu nakon naporne ljubavne igre. Možda su samo sjedili, onako, kako se sjedi čekajući jutro proganjan nesanicom. Na njihovim licima mogao se pročitati mir, onakav mir koji je ove večeri bio miljama udaljen od mene.
Stiskao sam njihove škare u svojoj šaci gotovo do boli, ali to je bilo sve što sam im mogao oduzeti. Nisam mogao jednostavno odrezati dio te slike i gledati je kao da je moja. Povlačio sam se prema izlazu uspravan, bez straha da bi me mogli vidjeti. Na posljednjoj stepenici otvorio sam šaku i pogledao te škare. Volio bih imati takve škare koje bi samo stajale na prozoru i ništa ne bi kidale. Spustio sam ih na tu stepenicu kao da odlažem neki skupocjeni stakleni predmet.
Miki je sjedio na zidiću šetnice i buljio u mračno more. Poželio sam da sam taj mrak. Da nikada ne svane.