U hrvatska kina 15. siječnja dolazi "Gledati u sunce", drugi igrani film njemačke redateljice Masche Schilinski koji je svoju svjetsku premijeru imao na festivalu u Cannesu, nakon čega su ga hvalili ugledni međunarodni mediji kao što su Variety, Deadline i The New Yorker.
"Film "Gledati u sunce" svakako je jedinstven zbog svoje premise, ali to niti izbliza nije jedini razlog zbog čega tako visoko kotira kod filmaša i kritičara. Redateljica Schilinski uspjela je priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom. O koliko kvalitetnom uratku se radi dovoljno govori i činjenica da je upravo Schilinski osvojila nagradu žirija na najcjenjenijem filmskom festivalu u svijetu, onom u Cannesu, a Europska filmska Akademija nominirala ga je u čak osam različitih kategorija za svoju nagradu među kojima su i one najprestižnije – za najbolji film, režiju i scenarij", kažu iz MCF-a, koji je hrvatski distributer filma.
Pored toga, Njemački filmski institut izabrao je upravo "Gledati u sunce" kao njemačkog kandidata za nagradu Oscar 2026., a u prosincu je američka Akademija objavila suženu listu od 15 naslova koji će konkurirati u kategoriji najboljeg međunarodnog filma gdje se također nalazi i film redateljice Schilinski, u kategoriji najboljeg stranog filma, ali i scenarija i kamere!. Za očekivati je da će film zbog svog dosadašnjeg pedigrea, desetaka nagrada koje je već osvojio te dobrog glasa koji ga ne prestaje pratiti uspjeti ući među pet nominiranih u barem jednoj kategoriji.
Film prati četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.
Iako se radnja proteže kroz cijelo jedno stoljeće, od ranog 20. stoljeća do suvremenog doba, Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa. U tom svijetu svaka od žena iz filma – Alma, Erika, Angelika i Lenka – postaje odraz one prethodne: njihova iskustva prelijevaju se iz jedne epohe u drugu, u ciklusu nasilja, čežnje i šutnje. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja.