Zagrebačka Galerija Kranjčar ugostila je novu samostalnu izložbu nagrađivane fotografkinje Jelene Janković pod nazivom "Mountain Tripping".
Umjetnica koja je regionalnoj sceni dobro poznata po snažnim vizualnim rješenjima u teatru, ovog se puta okreće prirodi, no na potpuno specifičan način. Njenu izložbu možete pogledati do 2. listopada.
U izložbi "Mountain Tripping" odmaknuli ste se od dokumentiranja ljudskog tijela i teatra prema planinskom pejzažu. No, sami ističete da planina za vas nije samo geografija, već prostor unutarnjeg preispitivanja i testiranja izdržljivosti. Koliko je ovaj prelazak u surovu prirodu bio potaknut potrebom za izolacijom od zagušljive i često politički opterećene svakodnevice naših urbanih, balkanskih sredina?
Ne bih rekla da je Mountain Tripping nastao iz potrebe da pobjegnem od svakodnevice, već iz potrebe da napravim prostor izvan nje. Život na Balkanu je često zagušen političkom i društvenom bukom i opterećen prošlošću. Ali dok radim širom regije, sve više primjećujem da su ljudi mnogo manje opterećeni tim podjelama nego što ih politika predstavlja. Više zanima budućnost nego stalno vraćanje na prošlost. Te granice se mnogo više proizvode u javnom prostoru nego što određuju stvarne odnose među ljudima. Zato u svom radu pokušavam da se na te podjele ne obazirem. Nije mi važno tko je odakle, već što radi, kako razmišlja i što ima da kaže. U tom smislu, umjetnost je za mene prostor u kojem možemo da pređemo preko tih granica, bez potrebe da ih stalno iznova objašnjavamo.
Zanimljiv je vaš tehnički proces: u seriji "Mountain Tripping" koristite analogne rasvjetne gel-filtre koje ste godinama skupljali po kazalištima kako biste transformirali prirodno svjetlo na Durmitoru. Donosite li time artificijelnost i dramu teatra u "čistu" prirodu? Može li se ta gesta čitati kao komentar na to da je na ovim prostorima čak i percepcija prirode uvijek medijski, povijesno ili politički filtrirana?
Da, upravo me zanima ta napetost između nečega što doživljavamo kao prirodno i činjenice da prirodu nikada ne gledamo potpuno nevino. Gel-filtri su vrlo konkretan, gotovo fizički način da to pokažem. Oni doslovno interveniraju u svjetlo, ali istovremeno postaju metafora za sve ono što već postoji između pejzaža i našeg pogleda na njega. Bojom takođe bilježim vlastito stanje, emocije, umor, uzbuđenje i sve ono što se događa tokom višesatnih hodanja kroz planinu. Boja mi zato nije samo estetska intervencija; ona je neka vrsta zapisa unutrašnjeg iskustva. Pozorišni filtri unose artificijelnost, ali ne pokušavam time da uljepšam ili teatraliziram Durmitor. Ne zanima me da pejzaž prikažem onako kako ga vidi oko, niti da napravim njegovu točnu sliku. Zanima me moja interpretacija pejzaža i mogućnost da se sa njim igram. Ako netko pomisli da je intervencija previše jaka ili da to više nije stvarni pejzaž, meni je to sasvim u redu. Upravo želim da pokažem unutrašnju stvarnost, kako bih voljela da pejzaž doživljavamo, a ne samo kako smo naučili da ga gledamo. Zato mi je posebno zanimljivo što koristim stare pozorišne filtre koje sam godinama sakupljala. Oni već nose vlastitu povijest: prošli su kroz tuđe scenografije, predstave i različite izmišljene svjetove. Kada ih postavim pred planinski pejzaž, ti svjetovi počinju da se sudaraju. Priroda postaje pozornica, ali istovremeno i pozornica počinje da izgleda kao nešto prirodno. U tom smislu, taj postupak može da se čita i politički, ali ne kao ilustracija neke unaprijed zadane političke poruke. Više me zanima jedno jednostavno pitanje: koliko je naš pogled na ovaj prostor ikada bio neutralan? Što sve unosimo u pejzaž prije nego što ga uopće počnemo da gledamo?
Mountain Tripping upravo pokušava da poremeti tu granicu između stvarnog mjesta i slike koju smo o njemu već napravili. Ne želim da ponudim još jednu ispravnu sliku pejzaža. Želim da pokažem da pejzaž može da bude i ono što vidimo izvana i ono što se u nama događa dok ga gledamo.
Kao programska direktorica Sarajevo Photography Festivala, aktivno sudjelujete u mapiranju suvremene fotografske scene. Kako iz te pozicije ocjenjujete trenutačni društveno-politički kontekst kulturne scene u Sarajevu? Koliko se tamošnji prostor bori s institucionalnim zanemarivanjem i kako festivali poput vašeg uspijevaju premostiti te prepreke?
Mislim da je sarajevska kulturna scena veoma živa, ali funkcionira uprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu. To se posebno vidi u fotografiji. Od fotografije se uglavnom živi kroz komercijalne poslove, dok je za autorski rad malo grantova, institucija i stabilne podrške. To nije samo problem Sarajeva, već čitave balkanske scene. Nemamo dovoljno razvijeno tržište umetničke fotografije ni galerijsku infrastrukturu, a često sami autori financiraju produkciju svojih izložbi. Tako nastaje začarani krug: da biste stvarali, potreban vam je novac, a da biste ga imali, morate raditi poslove koji vam oduzimaju vrijeme za autorski rad. Zato je fotografija na Balkanu zaista dug i brutalan maraton. Upravo tu Sarajevo Photography Festival pokušava da napravi prostor za vidljivost, povezivanje i razvoj. Ne možemo zamijeniti institucije, ali možemo da povežemo lokalnu, regionalnu i međunarodnu scenu i podržimo ljude koji često rade bez sistema iza sebe. Sarajevo je grad otpora. Umjetnici ovde ne čekaju idealne uslove da bi stvarali, već stvaraju upravo iz onoga što imaju. Ta energija, zajednica i potreba da se nešto napravi, čak i kada nema dovoljno podrške, ono je što ovu scenu čini posebnom.
Rođeni ste u Beogradu, poslovno ste duboko vezani za Sarajevo, a trenutačno živite i radite u Zagrebu. Kada usporedite kulturni i umjetnički milje Zagreba (primjerice kroz prostore poput Galerije Kranjčar ili MSU-a gdje ste izlagali projekt "8. kat") sa sarajevskim, gdje vidite najveće razlike u pogledu produkcijskih uvjeta, a gdje u pogledu umjetničke hrabrosti?
Mislim da je najveća razlika u produkcijskim uvjetima. Zagreb ima razvijeniju kulturnu infrastrukturu, više institucija, galerija i muzeja i više mogućnosti da se rad producira i predstavi. Sarajevo ima manje institucionalne podrške, ali zato mnogo više počiva na osobnoj energiji, improvizaciji i povezivanju ljudi. Umjetnici često sami stvaraju uvjete za rad, pa iz toga dolazi i određena hrabrost da se eksperimentira. Ne bih rekla da je jedna scena hrabrija od druge. Razlika je više u uvjetima. Zagreb daje više mogućnosti za produkciju, dok Sarajevo često tjera ljude da budu snalažljiviji i da sami otvaraju prostor za svoj rad. Meni je zanimljivo da radim između ta dva konteksta i da ih kroz festival i suradnje povezujem.
Svjedoci smo da političke elite u regiji često potenciraju narative podjela i nacionalizma. S druge strane, umjetnici prirodno cirkuliraju, surađuju i izlažu preko granica. Osjećate li da je kulturna scena na relaciji Zagreb – Sarajevo – Beograd zapravo homogenija i solidarnija od službenih politika država u kojima stvarate?
Mislim da je kulturna scena u regionu mnogo povezanija nego što to ponekad izgleda iz perspektive zvaničnih politika. Umjetnici prirodno prelaze granice, surađuju, izlažu jedni kod drugih i stvaraju veze koje nisu opterećene nacionalnim podjelama. Mi kroz festival vrlo svjesno njegujemo upravo tu kulturu povezivanja. Kada biramo umjetnike i gradimo program, nije nam važno tko je odakle, već što radi i kako razmišlja. Važan nam je kvalitet rada i ono što umjetnik ima da kaže. Već nekoliko godina surađujemo i sa Slovenijom, a i sama kao autorica surađujem sa slovenskim umjetnicima. To mi je važno jer pokazuje koliko je regionalna scena zapravo povezana i koliko prirodno funkcionira kada joj ostavimo prostor. Ne mislim da smo zbog toga jedna homogena scena. Naprotiv, različiti konteksti, iskustva i senzibiliteti čine je zanimljivom. Ali postoji snažna potreba za suradnjom i prostorom u kojem možemo da razgovaramo, radimo i stvaramo zajedno. Možda je upravo to jedna od važnijih uloga umjetnosti danas: da ne negira razlike, ali da odbije da od njih radi zidove. Kroz festival želimo da taj prostor susreta i povezivanja bude što veći.
Vaš prethodni, iznimno hvaljeni zagrebački projekt "8. kat" bavio se kultnim neboderima "Raketama" arhitekta Vjenceslava Richtera na Vrbiku. U bivšoj Jugoslaviji arhitektura i urbanizam imali su jasnu emancipatorsku i društveno-političku ulogu. Što suvremeni Zagreb danas upisuje u te prostore? Gledamo li kroz vaš objektiv nostalgiju za nekim boljim vremenima ili kritiku današnjeg divljeg kapitalizma koji guta javni prostor?
Ne bih rekla da je 8. kat nostalgičan projekt, iako je nemoguće govoriti o Raketama bez određenog odnosa prema vremenu u kojem su nastale. Mene više zanima što se događa sa tim prostorom danas i što sve jedan grad upisuje u arhitekturu koja je već imala svoj život, svoju ideju i svoju povijest. Rakete su nastale u vremenu kada je arhitektura imala mnogo veću društvenu ambiciju. Danas živimo u potpuno drugačijem sistemu, u kojem prostor sve češće određuju tržište, privatni interes i potreba za profitom. Zbog toga mi je zanimljivo da se vratim tim zgradama i pogledam što je od te prvobitne ideje ostalo, a šta se promijenilo. Ne pokušavam da kažem da je nekada bilo bolje. Više me zanima što smo izgubili, što još postoji i kako danas gledamo na prostor koji je nekada bio zamišljen kao dio šire društvene ideje. 8. kat zato nije ni slavljenje prošlosti ni direktna kritika sadašnjosti. Više je osobno posmatranje jedog kadra kroz slojeve vremena. Mislim da arhitektura vrlo jasno pokazuje kakvo društvo želimo da budemo. Kada se promijeni odnos prema javnom prostoru, promijeni se i način na koji grad izgleda, ali i način na koji ljudi u njemu žive. Mene upravo ta promijena zanima. Što danas ostaje od ideje zajedničkog prostora i što Zagreb kroz svoju arhitekturu govori o nama?
U intervjuima često naglašavate važnost trkačke discipline i fizičke spremnosti za vaš umjetnički rad. S obzirom na to da je bivanje neovisnim umjetnikom na Balkanu stalna borba s vjetrenjačama, birokracijom i nestabilnim financiranjem, je li ta fizička i mentalna disciplina zapravo vaš primarni alat za društveno-ekonomski opstanak na sceni?
Apsolutno. Mislim da je psihička izdržljivost možda jedan od najvažnijih alata za opstanak na ovoj sceni. Imamo nestabilan i često neuređen radni i društveni sistem i morate biti spremni da se svakog jutra probudite sa težinom u grudima, a ipak ustanete i nastavite. Ako psihički niste dovoljno jaki, teško ćete ovu igru privesti kraju. Za mene je važno da sačuvam tu unutrašnju potrebu da stvaram i da ne dozvolim da mi okolnosti ubiju želju za radom. Ali jednako mi je važan odnos prema tijelu kao i odnos prema glavi. To ne znači da sam opsjednuta fizičkom spremnošću, već da sam svjesna da zdravo i fizički sposobno tijelo mora da bude u nekoj vrsti sinhronizacije s glavom. Ako želim nešto da napravim u životu, ne mogu da se ponašam neodgovorno prema samoj sebi. Trčanje mi je zato disciplina, ali i način da ostanem prisutna u vlastitom životu.
Danas, kada AI i digitalna manipulacija redefiniraju fotografiju, vi inzistirate na potpuno analognom procesu bez naknadnih digitalnih intervencija u boju. U vremenu opće političke manipulacije i "fake newsa" u regiji, ima li taj povratak sirovoj, analognoj istinitosti medija i neku vrstu aktivističkog, etičkog podteksta?
Kod mene je analogni proces prije svega dio autorske prakse. Ne koristim ga zato što mislim da je analogna fotografija istinitija od digitalne, već zato što mi je način na koji fotografija nastaje jednako važan kao i sama fotografija. Od početka svog rada pokušavala sam da kadar kreiram tako da što manje vremena provodim za računalom i u digitalnim programima. Ne volim da manipuliram fotografijom i naučila sam da već u trenutku fotografiranja razmišljam kao da program za naknadno ispravljanje ne postoji.
U projektu Mountain Tripping, na primjer, boja nastaje već u trenutku fotografiranja, kroz gel filtre, svjetlo i fizičke intervencije ispred objektiva. Ne vraćam se kasnije za računalo da bih mijenjala sliku. Zanimaju me odluke koje donosim na licu mjesta i sve što se događa dok fotografija nastaje. Kroz mix medija radim i sa već napravljenim fotografijama i dajem im novu formu. Posebno mi je zanimljivo da se vratim onima koje su u nekoj prethodnoj selekciji bile odbačene. Umjesto da ih ostavim i krenem ispočetka, kroz intervenciju im dajem novi život i mogućnost da postanu nešto drugo. Fotografija za mene ne mora da bude završena onda kada je napravljena. Ona može da nastavi da živi i kroz novi proces dobije novo značenje. U vremenu AI i hiperprodukcije slika, to je za mene prije svega autorski stav. Ne želim da proizvodim sliku samo zato što mogu, već da svaka intervencija ima razlog i da fotografija zadrži trag načina na koji je nastala. Ako u tome ima nečeg aktivističkog, onda je to mali otpor prema uniformiranju i beskrajnoj proizvodnji sadržaja prema uniformiranju slike i stvaralaštva. Otpor je već sam po sebi u današnje vrijeme ostati etički dosljedan sebi i svojoj umjetnosti, jer to sa sobom nosi cijenu.
Kroz rad na festivalu u izravnom ste kontaktu s novom generacijom vizualnih umjetnika. Opterećuje li njih regionalna prošlost i društveno-politički kontekst devedesetih na način na koji opterećuje starije generacije, ili oni grade potpuno novi, pročišćeni prostor za zajednički kulturni dijalog?
Mislim da ih prošlost ne opterećuje na isti način kao generacije koje su je direktno proživjele. To ne znači da je ne poznaju ili da je ona nestala, već da prema njoj imaju određenu distancu. Devedesete su za njih često dio porodičnog i društvenog nasljeđa, ali nisu nužno njihova osobna priča. Kroz susrete sa mladim umjetnicima primjećujem da imaju mnogo manje potrebe da sebe određuju kroz nacionalne ili regionalne podjele. Njima je prirodnije da gledaju što netko radi, kako razmišlja i da li mogu da surađuju, bez toga da prvo razmišljaju odakle dolazi. Mislim da je to velika promjena. Ali ono što još primjećujem jest da nove generacije mnogo više vode računa o samom kodeksu rada. Jasnije postavljaju granice, čuvaju svoje vrijeme i mnogo manje pristaju na ideju da umjetnik mora stalno da bude dostupan i da je normalno da se njegov rad podrazumijeva. Mislim da je to veoma zdrava promjena. Umjetnost je strast i potreba, ali je istovremeno i rad. Vrijeme, energija i znanje umjetnika imaju vrijednost i treba ih poštovati. Možda upravo tu vidim najveću razliku. Mlađe generacije ne žele samo da stvaraju, već žele da znaju pod kojim uvjetima rade. I mislim da će to dugoročno promijeniti i način na koji funkcionira naša kulturna scena.
Opet ovi o izmišljenoj nepostojećoj regiji.