U petak je u Kerempuhu premijera i praizvedba novog djela Ivora Martinića "Mama se opila ko majka". Režira Marina Pejnović. Nakon velikog uspjeha predstave "Ponos i predrasude – uvertira" koju Komedija igra u gornjogradskoj palači Dverce i predstave "Kratki izlet" u &TD-u, bit će ovo njezina zadnja premijera prije pauze. Najsretnije pauze u njezinu životu, one zbog majčinstva.
Sjećate li se prve Martinićeve drame s kojom ste se susreli?
Bila sam polaznica učilišta Zagrebačkog kazališta mladih i za završnu produkciju naše dramske grupe, koju je vodila Grozdana Lajić, Ivor je u svojstvu studenta dramaturgije napisao tekst "Prva ljubav po treći put". Radilo se o tri tipa zaljubljivanja u jednom školskom razredu. O prvim mladenačkim ljubavima. Igrala sam štrebericu koja ima cijeli razvijeni jezik sa svojim najboljim prijateljem, s kojim sjedi u klupi i u kojeg je potajno zaljubljena. Tako da pratim Ivora od njegovih početaka.
U novom djelu "Mama se opila ko majka" jasno je da je odstupio od pravila iz prethodna dva, u kojima se glavni junak uopće ne pojavljuje. Kako mu uspijeva da su upravo ti likovi moćni pokretači radnje?
Ivor je nekoliko svojih drama, počevši od "Moj sin samo malo sporije hoda", posvetio onima koji su izuzeti, a koji pokreću radnju. Oni o kojima se govori, oni zbog kojih se govori, o onima koji ne mogu ili ne žele zastupati same sebe, o onima čiji je narativ ukraden. Okolina bi za nas izgradila njihov identitet, a mi kao publika ih često ne bismo ni vidjeli u predstavi ili bismo bili uvedeni pred sam kraj predstave. Kao publiku sveo bi nas uvijek na pitanje je li istina to što njihova okolina o njima tvrdi i osvijestio nam moć gledišta u izgradnji narativa neke osobe. Što je u disociranom i hipertehnološkom svijetu današnjice glavna tema. U ovom dramskom tekstu nije od te teme odstupio, već je naglasak stavio na ženu koja želi govoriti, a ne usuđuje se, godinama. Mi kao publika sve vrijeme pratimo hoće li progovoriti. Radnja predstave događa se u svega nekoliko sati, ali nasljeduje 30 godina međuljudskih odnosa u obitelji i užem krugu prijatelja. To je uvijek zanimljivo jer u ljudskoj je prirodi zainteresirati se za nepoznato, imati veći interes za neviđeno i upravo se s tim mehanizmom Ivor majstorski poigrava. Drugi čest Ivorov postupak bio je da nam jako dugo kroz dramu ne imenuje problem, već samo gledamo odnos okoline prema nekome u zadnjoj malignoj fazi nakon mnogo godina nošenja s problemom. Kao publika smo stavljeni u voajersku poziciju i zanima nas koji sadržaj dovodi do tolike žestine emocija. Kao kad na cesti pratiš svađu dvije osobe sa strane, a ne znaš zašto se svađaju. I ne znaš zašto te to toliko zanima. U ovoj predstavi kao što sam naslov naslućuje mi pratimo hoće li se mama napiti i zanima nas zašto pije.
Martinićev opus izuzetno je važan jer ne samo da se on uvijek bavi obiteljima, nego se izuzetno točno bavi ženskim sudbinama. Kako se u to pravilo uklapa "Mama..."?
Mama u predstavi je lik koji Ivor mijenja jer drama kreće od trenutka kada se želi napiti, što brzo shvaćamo kao njezinu izliku da progovori. Njezin lik u predstavi zato postavljamo raslojeno na mamu koja postoji godinama, onu o kojoj svi misle da znaju što ona misli, treba i želi, i na onu iznutra čiju istinu tek trebamo čuti. Zato nas kao publiku interesira hoće li se napiti, hoće li progovoriti i što će reći. Ivor te natjera da te to interesira. I računa na malograđanštinu koja u svima nama postoji i kojoj se u ovoj drami smijemo. Smijemo se sebi samima.
Unatoč velikoj međunarodnoj karijeri, on voli da mu se drame praizvode u hrvatskim kazalištima. On piše o nama, pa me zanima kako uspijeva postići univerzalnost zbog koje ga razumije cijeli svijet?
Suživot u trpnji također je njegova česta tema. Teško nam je samima, a još teže zajedno. Likove srećemo u trenucima završetka trpnje. Od toga kreće njegova scenska radnja koju uvodi dugogodišnjom šutnjom. I to mi se čini kao zajednički nazivnik svih Ivorovih drama, vrlo jasan angažman publike u životnim pričama u rasponu od nepodnošljive lakoće svakodnevice života do iznimno složenih pa čak i tragičnih obiteljskih tema. Sam sadržaj njegovih drama koliko je bitan, toliko i nije. Ivor se bavi mehanizmom supostojanja čovjeka i njegove uže okoline, mehanizmom utjecaja traume na obitelj, mehanizmom izgradnje istine o nekoj osobi, koja je danas svima ukradena zbog digitalnog svijeta, danas cijela naša osoba može biti izgrađena iz prizme samo jedne naše rečenice zalutale u digitalnom prostoru, istovremeno proizvodimo i nevjerojatnu količinu sadržaja i digitalnog smeća koje nas toliko zaokupi da pomislimo i povjerujemo na duže periode da to je život. Ivorove drame nadilaze jezičnu barijeru jer nisu samo uronjene u kulturološki prostor već se bave međuljudskom dinamikom.
Njegova prethodna drama "Sin, majka i otac..." praizvedene je u ZKM-u, ali je trijumfirala na prošloljetnim Danima satire, što je dokaz koliko pametnog humora ovaj autor zna staviti u svoje drame, i to humora u kojem se svi mi prepoznajemo.
S ovom komedijom vratio se početnim postavkama iz "Drame o Mirjani i ovima oko nje", temama iz svakodnevice, problemima koji su naizgled mali, ali kada čine nečiji cijeli svemir, onda i nisu. Sve ovisi o doživljaju pojedine osobe. I upravo tu je našao recept za komičnost. Mi smo postavili unutarnji svijet Mame Marine nadrealistički. Realni prostor dnevnog boravka u gotovo sitcom maniri scenografija je Liberte Mišan, mizanscena ima iskoke u maniri "Ally McBeal", reflektore je Zdravko Stolnik spustio na vidljivu razinu kao kod studijskog snimanja, glazba Vida Hribara i pokret Pravdan Devlahovića potenciraju smijeh, komentirajući njezinu unutarnju radnju, u opoziciji je realni svijet kostima Petre Pavičić koji ne signaliziraju karakter, već grade realne ljude koje možemo sresti na cesti, a glavni lik obraća se publici kao da smo najbolji prijatelji. Rastvorili smo Mamin unutarnji skriveni svijet kroz teatarska sredstva visoke izloženosti, a ne kroz introvertno skrivanje te time podržali željeni žanr.
Kako je bilo raditi u Kerempuhu, pronaći glumce za sve uloge?
U suradnji s Kerempuhom i glumcima doživjela sam lakoću režije koja je za mene vrlo rijetka. Podjela se znala od treće verzije teksta, još u proljeće 2025., a dok je tekst došao na probu, isprintala se 23. verzija. Ivor je sudjelovao u odabiru podjele i pisao baš za njih – Tanju Smoje kao Mamu, Hrvoja Kečkeša kao maminog muža, kći im je Anica Kontić, njezin dečko je Jakov Zovko, susjedi Vedran Mlikota i Mia Anočić-Valentić, a mamina mama je Branka Trlin.
Nakon ove premijere slijedi vam pauza. Znam da je rado čekate, ali koliko je ona "opasna" za redateljicu koja je slobodna umjetnica?
Status samostalnih umjetnika treba redefinirati ovisno o području stvaralaštva, ne im tražiti zajednički nazivnik, te najbitnije ne ih svoditi na socijalnu kategoriju. Nije u tome poanta. Poanta je podržati istinsko stvaralaštvo. Problem ide u dva smjera, a gube oni koji neumorno rade. Izdržala sam režirati do 34. tjedna trudnoće i sad se veselim novoj ulozi i novoj glavnoj glumici. Nadam se da će ova nagla suša poziva za režije prestati na jesen, a sljedeća premijera bit će mi krajem godine u HNK Zajec.