Židovi su na Balkanu nazivani raznim imenima: Jevreji, Evreji, Ebrei, Jude, Judejci, Žudio, Žuđeli, Židovi, Žido, Židi. Svi ti nazivi dolaze od hebrejskog imena Ivrim i Jehudim (po jednoj od dvije židovske države poslije podjele 930-586. pr. n. e.). Naziv Izraeliti, Izraelićani, korišten je uglavnom za oznaku vjerske pripadnosti i dolazi od hebrejskog Izrael (židovska država koja se 930. podijelila i dalje postojala pod tim imenom 930-720. pr. n. e.). Naziv Čifut (Čifutin) postao je iz istog korijena (Jehudim) preko turskog „čifut” i perzijskog „džihud”; danas je to pogrdan naziv za Židove. U ovim krajevima bile su u prošlosti tri etničke grupe Židova. ROMANOIDI su živjeli u Bizantu već u antičko vrijeme. Govorni jezik im je bio grčki. SEFARDI (Sfarad, hebrejski Španjolska) su potomci Židova prognanika iz Španjolske i Portugala u XV. stoljeću. Govorni jezik im je ladino (judeo-espanjol), mješavina hebrejskog i starošpanjolskog jezika. AŠKENAZI (Aškenaz, hebrejski Njemačka) nastanjeni su mahom u Srednjoj i istočnoj Europi, raštrkani takoreći po čitavom svijetu. Njihov je govorni jezik bio jidiš (mješavina hebrejskog, staronjemačkog sa slavenskim riječima). Živjeli su u Hrvatskoj, Vojvodini, Beogradu i u BiH. Prvi Židovi doselili su se na Balkanski poluotok već u IV. stoljeću pr. n.e. za vrijeme Aleksandra Makedonskog. Na području Bačke nalazi se nekropola u Čelarevu iz VII. stoljeća, s ulomcima na kojima se nalaze menore i drugi židovski simboli i slova, a da ni do danas nije razjašnjeno kojem narodu pripada, ali sigurno da im judaizam nije bio stran.
Izmjene strogih propisa
Na teritoriju Ugarske Kraljevine bilo je izvjesno Židova 890. godine, a smatra se da ih je bilo i prije toga, prije dolaska Huna i Avara. Sabolčki sinod za vrijeme sv. Vladislava (Szent Laszlo), 1092. donio je i protužidovske zakone. Početkom XVI. stoljeća, pojava osmanske sile na Balkanu donijela je znatne izmjene u životu ovdašnjeg stanovništva. Poslije bitke kod Mohača 1526. i Bačka je potpala pod tursku vlast. Suprotno austrijskim i ugarskim vlastima, Turci su bili mnogo tolerantniji prema Židovima i dopuštali su im i da trguju. Ima podataka da je u to vrijeme bilo manjih seoba Židova u granicama turske dominacije i da su tu živjeli i radili Židovi i Cincari, pored Turaka. Vjeruje se da je u to vrijeme došao manji broj Židova iz Beograda u Petrovaradin (koji je bio i tada snažan vojni logor) i naselio se u podnožju tvrđave.
Za vrijeme rata za oslobođenje ovih krajeva od Turaka (1683.-1699.), kada je oslobođena i cijela Bačka, nalazimo podatke da su Židovi opskrbljivali austrijske carske trupe te da su stalno bili s vojskom. I pored dostupnih podataka, ne može se tvrditi da je na teritoriju Bačke u to vrijeme bilo većeg židovskog naselja ili zajednice. Židovi su se uglavnom pojavljivali u većim centrima kao što su bili Budim, Bratislava, Trnava i u manjim mjestima Moravske, gdje su stanovali u zasebnim dijelovima grada – getima. Židovi u Bačkoj su poslije oslobođenja od Turaka imali istu sudbinu kao i u ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1729. službeno je odobren rad religiozno-dobrotvornom društvu (bratstvu) Hevra kadiša (aramejski, sveto društvo) u Rackom Selu, budućem Novom Sadu. Tek je 1748. odobren rad prvoj od židovskih općina (Communitas Judaeorum) u Novom Sadu. Bila je to političko-upravna organizacijska jedinica, koja će postojati još 120 godina. Židovska općina rješavala je sve upravno-administrativne poslove Židova u gradu, poslove oko sinagoge, uključujući sve vjersko-liturgijske probleme oko židovske osnovne škole kao i ostale humanitarne aktivnosti. Svi Židovi potpadali su pod jurisdikciju Židovske općine na čijem se čelu nalazio sudac, odnosno predsjednik, koji se birao iz židovske zajednice svake godine, a bio je neposredno podređen Magistratu odnosno gradonačelniku.
Za vrijeme vladavine cara Leopolda I., 1690. kardinal Kolonić zaveo je stroge propise u pogledu privređivanja, a naredio je izgon Židova iz rudarskih gradova. Pored mnogih poreza i nameta, carica udova Eleonora Magdalena Terezija uvela je 1711. nove poreze za Židove, koji su bili veći od onih koje su plaćali Srbi. Naredbom cara Karla III. iz 1726. u carevini je ograničeno pravo na sklapanje brakova Židovima, na jednog člana u svakoj porodici. Carica Marija Terezija I. uvela je 2. travnja 1743. novi porez za Židove, tzv. tolerancijsku taksu (taxa tolerantialis), koju su Židovi nazivali Malkengeld (na jidišu: kraljičin novac), a koji je 1746. povećan. Car Josip II. je 19. rujna 1785. ukinuo za Židove uvredljiv porez, ali je uveo novi pod nazivom „kameralna taksa”, koji je car Ferdinand V. ukinuo 24. svibnja 1846. Elibertacijom grada 1748. Magistrat slobodnog kraljevskog grada Novog Sada naredio je svim Židovima da se presele u ondašnju Osječku ulicu (Židovska, Futoška, JNA), kamo su morali preseliti i svoju sinagogu, dok su svoje kuće u drugim dijelovima grada morali prodati u određenom roku nežidovima. Groblje se imalo zatvoriti i preseliti izvan opkopa grada.
Naredbom cara Josipa II. od 13. svibnja 1781. Židovi su morali govoriti jezikom države, dok je korištenje hebrejskog jezika bilo dopušteno jedino u sinagogama. Židovima je tada dopušteno pohađanje srednjih škola, bavljenje zemljoradnjom, zanatima i umjetnošću. Naredbom Systematica gentis Judaicae regulatio 1783. odobrene su seobe Židova u sva mjesta u državi, osim u rudarska. Naredbe od 26. travnja 1784. i 19. rujna 1786. u vezi s obveznim korištenjem njemačkog jezika i obveznim osnovnim školovanjem odnosile su se i na Židove. Te je godine Židovima dopušteno nošenje brade. Carevom naredbom iz 1787. uvedena je obvezna upotreba njemačkih imena i prezimena, koje su Židovi imali izabrati i koristiti od 1. siječnja 1788. Nošenje brade, zulufa, kaftana, crnih šešira, šubara, kao i šišanje kose udatim ženama i nošenje perike običaji su naroda gdje su Židovi dugo živjeli (Poljska, Rusija). Godine 1421. donesen je Zakon o oblačenju Židova (dugi kaputi, šiljaste kape, crveni ogrtači sa žutom mrljom) koji je povučen 1520.
Početkom mađarske revolucije, 15. ožujka 1848. u Pešti i Zagrebu počeli su antisemitski neredi, koji su se proširili i na provinciju. Pljačkane su židovske radnje, a prijetilo se i izgonom Židova iz Pešte. Zapovjednik petrovaradinske tvrđave pukovnik Kiš 12. lipnja 1849. naredio je bombardiranje Novog Sada iz 200 topova. U gradu je od bombardiranja uništeno 70% zgrada, stradala je i sinagoga, zgrada židovske općine i bolnica. Mnogi su poginuli, a preživjeli su bježali iz grada. Odlukom cara Franje Josipa I. od 20. rujna 1850. Židovi su osuđeni da plate 1500 forinti globe zbog simpatija prema mađarskim ustanicima, a 25. studenoga 1867. stupio je na snagu zakon o građanskoj ravnopravnosti, po kojem su Židovi po pravima i dužnostima izjednačeni s ostalim građanima Austro-Ugarske Monarhije. Dok je naredbama cara Josipa II. od 26. travnja 1784. zabranjena upotreba hebrejskog jezika, osim u sinagogama, a naredbom od 23. srpnja 1787. uvedena je obvezna upotreba njemačkih prezimena, poslije tzv. Nagodbe od 1867. Židovi više nisu morali mijenjati prezimena u mađarska. Bilo je preporuka i savjeta, naročito studentima pred diplomom, da promijene svoja prezimena u mađarska, što je bilo upućivano i Židovima u državnoj službi i na nekim položajima. Nagodbom 1867. izjednačena su prava Židova s ostalim stanovnicima, a izraelitska vjera s ostalim priznatim vjeroispovijestima. Židovima je poslije 1867. bilo dostupno studiranje na sveučilištima, bavljenje raznim zanimanjima, dopuštena su im bila mjesta sudaca, državnih činovnika, odvjetnika, oficira, što dotad nije bilo zamislivo. Sve više ih je bilo na položajima u novčanim ustanovama, bankama, osiguravajućim zavodima, a slobodan im je bio put afirmiranja u tisku. Ovakva nagla promjena neizbježno je dovela do asimilacije dijela Židova. Od 1900. do 1909. i kasnije, neki Židovi napuštali su svoju vjeru i primali reformatorsku ili katoličku. Krajem 1895. stupio je na snagu zakon o izjednačenju židovske (izraelitske) vjeroispovijesti sa svim priznatim vjeroispovijestima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Izmijenila se organizacija dotadašnjih židovskih općina, koje su se pretvorile u izraelitske vjeroispovjedne općine.
Pokolj u Novom Sadu
U povodu monstruoznog procesa protiv Židova u Tisaeslaru, gdje su bili optuženi za “ritualno ubojstvo” 1882.-1883., u Novom Sadu je tiskan pamflet na četiri jezika antisemitskog sadržaja. Čak je bilo i antisemitskih članaka u dnevnom tisku na čelu sa “Zastavom”, listom Srpske radikalne stranke. Za vrijeme “revolucije krizantema” 1918. pri raspadu Austro-Ugarske Monarhije, došlo je do pljačke i nasilja u selima Bačke, pa su se mnogi Židovi skrivali u gradovima. Više Židova stupilo je u narodnu gardu slobodne Bačke, koja je održavala red u Novom Sadu. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. židovske općine nastavile su rad pod nazivom “Jevrejska veroispovedna (bogoštovna) opština” i imale su istu organizaciju kao i dotad. U novoj državi Židovi su bili ravnopravni građani, osim u prvim danima izgradnje vlasti 1919.-1920., kada su povjerljivim naređenjem Ministarstva unutrašnjih poslova, odjela za Banat, Bačku i Baranju, smatrani građanima drugog reda. Antisemitskih ispada u tisku bilo je i nadalje.
Poslije atentata na kralja Aleksandra 1. listopada 1934. mnogi Židovi u Vojvodini koji nisu imali državljanstvo dobili su rješenje o izgonu iz države. Od 1939. polaganju vojničke zakletve nisu mogli prisustvovati regruti Židovi i rodbina, već su zakletvu morali polagati na zasebnoj svečanosti. Židovska općina (Communitas Judaeorum) bila je političko-upravna organizacijska jedinica. Prva je osnovana u Novom Sadu 1748. Zakonom o emancipaciji 1867. i recepciji 1895., izjednačuju se sve vjeroispovijesti na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije, a židovske općine transformirale su se u Židovsku vjeroispovjednu općinu, koja više nije bila političko-upravna jedinica, već vjerska općina koja se brinula o bogoslužju, vjerskoj nastavi, ostalim vjerskim poslovima, sinagogi, školama, liječenju bolesnika, dobročinstvima i dr. U Bačkoj su živjeli uglavnom Židovi Aškenazi. Bilo je sefardskih općina u Senti, kao i pojedinih sefardskih obitelji. U Bačkoj je 1940. bilo 35 židovskih općina.
Nakon osnivanja Jugoslavije 1918., židovske općine ujedinile su se u Savez židovskih vjeroispovjednih općina Kraljevine Jugoslavije na sastanku 1. srpnja 1919. a njegova su pravila odobrena 25. kolovoza 1921. Naziv Saveza se 1952. promijenio u Savez židovskih općina Jugoslavije. Kroz povijest Židovi su zauzimali, unatoč svemu, brojna značajna mjesta u društvu. Spominju se mnogi liječnici, među njima i Mozes Hamon, osobni liječnik turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pak, mađarska vojska upala je u Jugoslaviju 12. travnja 1941. i za četiri dana okupirala Bačku. Novi Sad okupiran je 13. travnja 1941. Već u prvim danima okupacije bilo je žrtava i među Židovima. Od 21. do 23. siječnja 1942. provedena je zloglasna Novosadska racija. Ubijani su Srbi i Židovi u mnogim dijelovima grada. Ubijano je bez razloga i bez milosti. U raciji je stradalo 870 Židova, a u holokaustu više od 3000! Te 1941. u N. Sadu živjelo je 4350 Židova. Od onih koji su preživjeli holokaust, 893 Židova iselila su se između 1948. i 1952. iz N. Sada u Izrael. Broj je Židova u gradu rastao od tri (1693.) do sto (1748.) i 1320 (1848.), a uoči Prvog svjetskog rata bilo ih je 2326.