Prije točno pedeset godina snimljeni su zadnji kadrovi 'Vlaka u snijegu'. Tada je pao snijeg koji se čekao dvije godine!

U veljači 1976. Hrvatsku je prekrio bijeli pokrivač. Snijeg koji je nemilice padao i koji nije pokazivao nikakvu namjeru da stane, prekrio je zagrebačke ulice, trgove, parkove, ali i željezničke pruge, a osamdesetak kilometara dalje, u okolici Bjelovara, na pruzi u Grgincu, jedan je vlak zapeo u snijegu.

Na jednom od njegovih vagona stajao je kredom ispisan natpis Zadruga "Sloga", a nepokolebljivi đaci iz Velikog Sela tada su, unatoč zimi koja je štipala njihove malene prstiće, veselo istrčali na snijeg.

Njihov predvodnik bio je Ljuban, tada 13-godišnji Slavko Štimac, odmah iza njega bio je dotad sebični Pero (Željko Malčić), a zatim i cijela horda dobro zabundanih zadrugara jer kad se male ruke slože, sve se može. Bio je to dan kada su djeca iz Velikog Sela, čak i bez svog učitelja, sigurno stigla kući, a taman kad su razgrnuli snijeg, iz daljine se začuo uzvik: "Rez!" Bio je to Mate Relja, redatelj jednog od najljepših, ako ne i najljepšeg filmskog uratka hrvatske dječje kinematografije – "Vlaka u snijegu".

Posljednji kadrovi ovog kultnog filma snimljeni su prije točno pedeset godina, u veljači te davne 1976. godine. I to drugi put. Naime, za vrijeme snimanja filma, kako nam je otkrila Gordana Inkret Subotičanec, naša filmska Draga, gotovo da uopće nije bilo snijega pa su korišteni topovi za snijeg s Planice u Sloveniji, a kada je u veljači 1976. napokon pao taj dugo željeni snijeg, odlučeno je da se posljednje scene, poput panoramskih kadrova koje vidimo na kraju filma ili prizora u kojima dječica svojim rukama odgrću snijeg, snime još jednom. Te scene snimljene su na pruzi u Grgincu pokraj Bjelovara, a pokojni redatelj Mate Relja svojevremeno je izjavio: "Za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!"

Film "Vlak u snijegu" temelji se na istoimenom romanu Mate Lovraka, jednog od naših najuspješnijih dječjih pisaca čije je bezvremensko djelo prije nekoliko godina prevedeno i na japanski, a uspjehe je, od samog početka prikazivanja, nizao i film. U lipnju 1976. premijerno ga je, zajedno s mališanima iz Ciglene koji su utjelovili zaigrane, ali složne đake, gledala bjelovarska publika, nekoliko dana kasnije "Vlak u snijegu" prikazan je na 18. jugoslavenskom festivalu djeteta u Šibeniku, da bi zatim otputovao u pulsku Arenu, na jedan od naših najvećih filmskih festivala, gdje je, s najviše glasova publike, postao prvi dječji film ovjenčan nagradom "Jelen". Također, film je tijekom godina prikazan u tridesetak inozemnih zemalja, dok je Mate Relja za svoj rad ovjenčan Nagradom "Vladimir Nazor", no najveći uspjeh "Vlaka u snijegu" ne leži u nagradama, kao ni u činjenici da je obišao gotovo cijelu Europu. Najveći uspjeh "Vlaka u snijegu" leži u tome što s proslavljenih pedeset godina postojanja i dalje živi u sjećanjima i srcima svih nas, u tome što nas je jednako zabavio koliko i naučio, u tome što nas je podsjetio što je to ljudskost (čega bi se neki danas ponovno trebali prisjetiti) i, naposljetku, u tome što su ga na svojim plećima većinski iznijela djeca. Na koncu konca, postoji li bolji način za prikazivanje ljudskosti od onog toplog i nevinog dječjeg osmijeha koji grije i najhladnija odrasla srca?

Dan prije početka snimanja "Vlaka u snijegu", koje je počelo 13. prosinca 1974., redatelj Mate Relja dao je intervju za Večernji list, a novinar ga je tada upitao ima li problema s nalaženjem glumaca, s obzirom na to da se u tadašnjoj državi u isto vrijeme snimao još jedan veliki film te tri TV serije.

– Oko izbora glumaca nije bilo te vrste problema, jer su moji glumci djeca naturščici. Pravi problem bit će od njih načiniti glumce, zapravo navesti ih da ne glume, da se igraju sa mnom – rekao je tada Relja. Danas je, međutim, vrlo jasno da takvih problema nije bilo jer tadašnji mališani vješto su utjelovili vesele zadrugare koji su nam pokazali kako se zaista sve može kad se male ruke slože. Tu sjajnu glumačku postavu predvodio je i danas poznati glumac Slavko Štimac, a tada 13-godišnjak koji je uskočio u cipele Ljubana, našeg dječačkog heroja koji se tijekom cijelog filma vodi jednom jedinom mišlju: najvažnije je biti i ostati čovjek. Ovaj težak zadatak, dakako, Mate Relja nije mu povjerio bez razloga jer Štimac je, čak i u vrlo mladoj dobi od 13 godina, iza sebe imao nekoliko glumačkih uloga, uključujući i onu u "Vuku samotnjaku", još jednom domaćem filmskom klasiku iz sedamdesetih godina u kojem smo prvi put, zahvaljujući Obradu Gluščeviću, imali prilike vidjeti Štimčev glumački talent.

– Do svoje petnaeste, šesnaeste godine živio sam u Konjskom Brdu. Prvi razred gimnazije završio sam u Gospiću. Bilo je zanimljivo kada smo tamo snimali "Područje bez signala". Kad smo došli pred hotel, ja se nešto zamislim, okrenem se i pravo preko puta ugledam zgradu svoje gimnazije. Da ne ponavljam naširoko čitavu priču, odrastao sam pred kamerama. "Vlak u snijegu", "Salaš u malom ritu", "Specijalno vaspitanje", "Sjećaš li se Dolly Bell"... – kazao je za Večernji list prije nekoliko godina Slavko Štimac, koji se kasnije ostvario u još mnogo filmskih, televizijskih i kazališnih uloga te se tako upisao duboko u povijest hrvatske kinematografije, a jedno vrijeme sa suprugom i likovnom umjetnicom Vesnom Golubović živio je i u Americi, gdje je igrao u nekoliko niskobudžetnih filmova.

Nasuprot Ljubanu, sve do kraja filma, naravno, stajao je Pero, točnije Željko Malčić, koji je utjelovio ovog lukavog, sebičnog i bogatog sina. I učinio je to maestralno, ako smijem dodati. Ipak, Malčić se glumom nije nastavio baviti. Pred filmske kamere stao je samo još jednom, u "Hajdučkim vremenima", filmu iz 1977. u kojem je igrao uz bok Borisu i Dinu Dvorniku, a kasnije je upisao Policijsku akademiju. Snimanje "Vlaka u snijegu", kaže, lijepa mu je uspomena u životu, ali za vrijeme snimanja nikako nije mogao zamisliti kako će film na kraju izgledati.

– Kad snimate kadar po kadar, scenu po scenu, pogotovo kao dijete, ne možete dokučiti kako će se sve to naposljetku spojiti u jednu cjelinu. Zato sam, kada sam prvi put pogledao film, bio jako sretan, a sjećam se i da mi je na premijeri prišao pokojni Antun Nalis i čestitao mi na ulozi, što mi je jako puno značilo. Kad sam se vratio u školu, osjećao sam se kao mala zvijezda, a možda sam to i bio. Ipak, nisam bio tip djeteta koje se pravi važno. Bilo mi je lijepo i ugodno, ali osjećaj koji je prevladavao bio je da sam napravio nešto dobro. Naposljetku, svi su bili zadovoljni kada su gledali film, a jedino mi je žao što, zbog snimanja "Hajdučkih vremena", nisam mogao biti u Puli kada je film osvojio nagradu "Jelen" – otkrio nam je Malčić, koji je u filmu, kao što, vjerujem, svi pamte, popio popriličnu količinu batina, čak i od Drage, tada devetogodišnje Gordane Inkret Subotičanec, koja se, kada je filmska ekipa u razredu birala glumce, sakrila iza ostalih učenika. Srećom, nije promaknula Mati Relji, koji je njezinim roditeljima osobno morao obznaniti kako je njihova kći dobila jednu od ključnih uloga u ovom dječjem klasiku, jer njoj nisu vjerovali.

– Klinci me uvijek pitaju za scenu šamara koji je Pero dobio na svadbi. Tu smo scenu ponavljali tri puta. Prvi put mi ga je bilo žao udariti pa je redatelj rekao da ga udarim jače. Drugi put sam ga ošamarila malo jače, ali opet to nije bilo to. Treći put sam ga stvarno jako udarila i redatelj je bio zadovoljan. "To je sad to", rekao je. S druge strane, Željko Malčić rekao mi je da ću vidjeti svoje nakon snimanja, ali se to, naravno, nije dogodilo. Bila je to jedna dječja zafrkancija, a zapravo smo cijelo snimanje doživljavali kao igru. Igrali smo se na setu i izvan seta i nismo od toga radili neka velika čuda. Što se tiče trenutka kad smo se ugledali na velikim platnima, pravo da vam kažem, nama je to bilo sasvim normalno. Možda je u prvom trenutku bilo malo čudno, ali ništa više od toga. Naposljetku, moram reći da smo bili dosta popularni. Gdje god bismo se pojavili, svi su nas prepoznavali, a čak smo i danas zanimljivi klincima, uvijek nas dočekuju s veseljem. Mislim da smo odradili dobar posao čim nas pamte i nakon toliko godina – kazala je Inkret Subotičanec, koja danas radi kao trgovkinja i koja nam je također otkrila kako će "Vlak u snijegu" 10. lipnja ove godine ponovno biti prikazan u Bjelovaru, gradu u kojem je prvi put 1976. predstavljen javnosti.

Ne znam sjećate li se vi svog prvog gledanja "Vlaka u snijegu", ali ja taj trenutak vrlo dobro pamtim. Bilo je to negdje u nižim razredima osnovne škole. Učiteljica je nekoliko dana ranije najavila gledanje filma, a tih nekoliko dana u mojoj glavi bila je samo njezina rečenica: "Na satu ćemo gledati 'Vlak u snijegu.'" Ushićenost je prava riječ za ono što sam tada osjećala. A u isto sam vrijeme već pročitanu knjigu pokušavala zamisliti kao film, što mi nije baš išlo. Kada su se, međutim, pred mojim očima pojavili prvi kadrovi snijegom zametenog vlaka, sve misli su nestale. Prolazili su me trnci, moje oči punile su se suzama radosnicama i bilo je, jednostavno – čarobno. Čak i danas, nakon što sam minimalno 20 puta pogledala film (i pritom ne pretjerujem), osjećaj je isti – uvijek se ponovno nađem u toj klupi, u tom razredu, sa suzama u očima. Nepotrebno je uopće spominjati koliki je dojam na mene ostavila filmska glazba bezvremenskog "Vlaka u snijegu", koju je skladao također vječni Arsen Dedić. Važnost tih skladbi i razigranih pjesmuljaka, kao i cjelokupnu važnost ovog filma možda je bolje objasnio naš povjesničar filma Daniel Rafaelić.

– Hrvatska ima ogromnu tradiciju dječjeg filma i "Vlak u snijegu" tu je sigurno pri samom vrhu. Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je režija Mate Relje. Mate Relja možda nikada nije bio na listama naših najvažnijih redatelja, međutim riječ je o čovjeku s nevjerojatno značajnom filmografijom. Njegov suptilni rukopis, u kojem glumce stavlja u prvi plan, sigurno je doprinio tome da "Vlak u snijegu" postane jedan od klasika. Drugi razlog su djeca glumci, koji su apsolutno superiorni u svojim ulogama, a treće, možda i najvažnije, jest divna glazba Arsena Dedića. Dedić se, naravno, ne nadahnjuje samo knjigom snimanja Mate Relje nego i romanom Mate Lovraka, a ono što radi u tom filmu apsolutno je fenomenalno – od songova do same filmske glazbe koju je nemoguće zaboraviti i koja je, vjerujem, postala himna mnogih djetinjstava. Mislim da je upravo taj amalgam razlog zbog kojeg je film do te mjere prepoznatljiv, i to ne samo među dječjom publikom, nego među svim generacijama. "Vlak u snijegu" prije svega je podsjetnik na ogromnu humanost, vrijednosnu kategoriju koju često zaboravljamo. U suvremenosti koja je brutalna, bezočna i često bez ikakve etike, imate jednu prekrasnu, veselu, a zapravo izuzetno duboku i ozbiljnu filmsku slikovnicu koja vas podsjeća da se, u principu, uvijek isplati biti čovjek – rekao nam je Rafaelić, koji je "Vlak u snijegu" prvi put gledao u zadnjoj godini vrtića, a kaže kako i današnja djeca vrlo dobro prihvaćaju ovaj film, iako je njegova radnja smještena u 1930-e godine.

– Iako jezik "Vlaka u snijegu" danas može djelovati arhaično i iako u njemu postoje teme poput zadruga koje možda nisu najnapetije u kontekstu 21. stoljeća, djeca nisu politički opterećena i zato danas na film reagiraju izuzetno lijepo. To nam također pokazuje da filmovi poput "Vlaka u snijegu" ne spadaju samo u nišu dječjeg filma, već su to zaista remek-djela hrvatske kinematografije – dodao je Rafaelić.

A tradicija hrvatskog dječjeg filma, otkrio nam je filmski kritičar i povjesničar Silvestar Mileta, započela je još pedesetih godina prošlog stoljeća, i to s dva filma Branka Bauera, "Milijuni na otoku" i "Sinji galeb". U šezdesetima se taj val nastavio s međunarodno nagrađivanim filmovima poput "Izgubljene olovke" Fedora Škubonje, a vrhunac te tradicije, koja je, kaže Mileta, na neki način bila polunezavisna od ostatka kinematografije, bili su "Vuk samotnjak", "Družba Pere Kvržice" i, naravno, "Vlak u snijegu".

– "Vlak u snijegu" najbolji je, ili jedan od dva najbolja filma specifične tradicije i žanra koji je kod nas uvijek bio vrlo uspješan, dobar i kvalitetan. Kada od pedesetih godina pa do tog filma kontinuirano stvarate dobre dječje filmove, koji su čak i međunarodno prepoznati, nije čudo da taj vrhunac bude toliko snažan. Također, riječ je o književnoj adaptaciji Mate Lovraka, omiljenog dječjeg pisca koji jednako uspijeva doprijeti i do mladog i do odraslog čitatelja, a uspjehu filma, naravno, u velikom su dijelu pridonijeli i sjajni mladi glumci na čelu sa Slavkom Štimcem, Dedićeva glazba i izvrsna scenografija. Sve se to jako lijepo sklopilo, a film je redovito prikazivan i u školama, vrtićima, na televiziji, pa je tako postao dio kolektivnog iskustva. Naravno, "Vlak u snijegu" treba gledati unutar vlastitog žanra jer, ako ga gledate izvan tog okvira, nailazite na specifičnosti dječjeg filma koje se ne moraju svima svidjeti, kao što je, primjerice, moment u kojem su djeca uvijek u pravu, dok su odrasli uglavnom bedaci. Odrasli mogu biti pomagači ili protivnici, ali nikada nisu pametniji od djece. U suštini, nisam siguran koliko bi poruku da su stariji uvijek u krivu trebalo nekritički usvajati, ali to je specifičan dio ovog žanra. Naposljetku, film je proizvod svoga vremena pa tako "Vlak u snijegu" ima i svoj ideološki sloj, ali njega kao naivan eskapistički gledatelj ne morate gledati – djeca ga uopće neće primijetiti, a odrasli gledatelj može to jednostavno zanemariti – kaže Mileta te dodaje kako bi se poruke ovog dječjeg filma, u ovo ludo današnje vrijeme, mogle i negativno protumačiti.

– S obzirom na trenutačne podjele u društvu, mislim da se poruka kolektivizma danas, nažalost, može shvatiti i negativno. Ipak, smatram da je film i dalje relevantan za djecu. Mehanizmi koji su prikazani u filmu – od toga tko je domaćin zadruge, preko dječjih simpatija, pa sve do crno-bijele podjele na dobre i zločeste – za djecu mogu imati vrlo dobar učinak jer su poruke vrlo jasne. Nisam, doduše, siguran koliko bi poruku da su stariji uvijek u krivu trebalo nekritički usvajati, ali to je već dio žanra. U svakom slučaju, gledajući film unutar okvira dječjeg filma kojem pripada, mislim da je riječ o vrhunskom primjeru svoga žanra i da ga se i u današnje doba može i treba gledati – zaključuje Mileta.