Preušminkani klasici sa Sealova albuma zaslužili su bolju sudbinu

Odani fanovi slave ga zbog besprijekorna vokala, a klevetnici tvrde da mu slava više duguje lijepoj supruzi nego umjetničkim domašajima. Istina je uvijek negdje između, iako ne nužno u sredini; Seal vjerojatno nije osobito ponosan što mu je recentna karijera počela ovisiti o obradama soul klasika starih četrdeset, pedeset godina. Drugi nastavak njegova odavanja počasti žanru slabiji je od početnog, tri godine starog "Soula", iako je izbor pjesama i ovaj put odličan – i predvidiv. U tome leži problem: klasicima poput Greenove "Let's Stay Together", "Lean On Me" Billa Withersa pa čak i ugodno raspjevanoj "Wishing On A Star" (koju je Paul Weller s mnogo više strasti reinterpretirao na albumu "Studio 150") teško je dodati išta novo. (Pre)uredno otpjevane i – zahvaljujući Trevoru Hornu – produkcijski dotjerane do savršenstva, većina novih izvedbi izgubila je izvorni "ulični" šarm pretvorivši se u ugodnu poslijeponoćnu kulisu za romantične parove koji se sa soulom sedamdesetih iz nekog razloga žele upoznati posredno, iz druge ruke. Ove pjesme zaslužuju bolju sudbinu.