U Beogradu se, nakon duge borbe s teškom bolešću, ugasio život Dušana Vesića, čovjeka koji je za jugoslavensku rock scenu bio mnogo više od novinara. Bio je sudionik, insajder, kritičar i, naposljetku, najpedantniji arhivar jedne kulturne epohe čije jeke i danas odzvanjaju. Pripadao je onoj rijetkoj vrsti kroničara koji povijest nisu promatrali s naknadne, sigurne distance, već su stajali u samom epicentru dok se ona stvarala, bilježeći njezine trijumfe i tragedije iz prve ruke.
Vijest o njegovoj smrti potvrdila je dugogodišnja suradnica i prijateljica Sandra Rančić, čije su oproštajne riječi sažele Vesićev značaj za mnoge koje je dotaknuo: “Nedostajat ćeš mi više od roditelja. Sve što danas jesam, naučila sam od tebe”. Njegov odlazak nije samo gubitak vrsnog autora, već i nestanak živog repozitorija priča, anegdota i dubinskog razumijevanja glazbe koja je definirala generacije.
Rođen u Beogradu 1959. godine, Vesić je, kako je sam volio isticati, kao dječak sanjao da će postati vozač tramvaja. Taj san rasplinuo se jednog sudbonosnog lipanjskog dana 1972. u Tučepima, kada je novac namijenjen za sladoled svjesno preusmjerio na ulaznicu za koncert grupe Pro arte, a glazba je tada postala njegova trajna fascinacija i životni poziv. Iako se kasnije i sam okušao kao glazbenik, sportska ozljeda zauvijek ga je odvojila od sviranja bubnjeva, usmjerivši njegovu energiju prema izučavanju fenomena jugoslavenske popularne glazbe. Kratko je studirao povijest, no prava škola bio mu je život same scene - od puštanja ploča na školskim plesnjacima do pisanja za ključne omladinske časopise koji su u to vrijeme bili jedini prozori u svijet rock kulture.
Njegova novinarska karijera procvjetala je osamdesetih, u zlatno doba jugoslavenskog rocka. Postao je jedan od najutjecajnijih pera svoje generacije, pišući za gotovo sve relevantne publikacije tog vremena: Zdravo!, Rock, Pop Rock, Itd, Ćao, Džuboks, Politika. Nije bio samo novinar; postao je urednik za domaću scenu u magazinima Rock i Pop Rock, čime je dobio priliku i izravno utjecati na tijekove scene, promovirajući nove bendove i ideje. Njegov pristup bio je totalan, uronjen u svijet o kojem je pisao. Smatrao je, kako je kasnije priznao, da je ta bliskost s glazbenicima - ispijanje pića s Bajagom ili članovima Discipline kičme prije pisanja kritike - kvarila objektivnost, no upravo mu je ta insajderska pozicija omogućila da zabilježi priče koje nitko drugi nije mogao.
Vesićev angažman bio je daleko širi od novinarstva. Bio je svojevrsni renesansni čovjek jugoslavenske glazbene industrije, radeći gotovo sve što se moglo raditi. Pjevao je prateće vokale na albumima Krvne grupe i Plavog orkestra, bio je izvršni producent i menadžer Marini Perazić, glazbeni producent grupi Instant Karma i organizator koncerata. U jednom bizarnom, ali znakovitom poglavlju svoje biografije, radio je i kao trgovački putnik za Sarajevo disk, prodajući izdanja Hanke Paldum i Vatrenog poljupca. Bio je i “član šire obitelji” Bijelog dugmeta, ostavši im, kako je navedeno u njegovoj biografiji, nepokolebljivo odan i u najtežim trenucima.
Svoju punu autorsku zrelost Vesić je dosegnuo u kasnijim godinama, kada je svoje enciklopedijsko znanje i prikupljenu arhivu počeo pretakati u kapitalna djela - knjige i dokumentarne serijale. Njegova biografija “Šta bi dao da si na mom mjestu” smatra se najmjerodavnijom i najcjelovitijom pričom o Bijelom dugmetu. Knjigom “Magi - Kao da je bila nekad” odao je počast Margiti Stefanović, klavijaturistici Ekatarine Velike, ali i stao u obranu njezina lika i djela u trenutku kada su je tabloidi provlačili kroz blato, nudeći human i činjenicama potkrijepljen portret umjesto senzacionalizma. Njegova knjiga o novom valu, “Bunt dece socijalizma” (u hrvatskom prijevodu objavljena kao "Zamisli život… Novi val – prva generacija"), postala je nezaobilazno štivo za razumijevanje tog ključnog razdoblja.
Paralelno s pisanjem, posvetio se i dokumentarnom filmu. Njegov najambiciozniji projekt bio je monumentalni serijal “Rockovnik”, koji je u četrdeset epizoda ispričao povijest jugoslavenskog rocka, postavši svojevrsna televizijska enciklopedija i neprocjenjiv povijesni izvor. S jednakom strašću realizirao je i seriju te film “EKV – Kao da je bilo nekad”, kao i dva filma o Bajagi, zaokruživši time svoj opus posvećen očuvanju kulturne baštine kojoj je i sam pripadao.
Ono što je Vesića izdvajalo bila je njegova intelektualna iskrenost i odbijanje jeftine nostalgije. U intervjuima je bez dlake na jeziku govorio o sceni čiji je bio svjedok. Tvrdio je da većina novovalnih bendova u početku “nije imala pojma o sviranju” te da su ključnu ulogu u oblikovanju njihova zvuka odigrali producenti poput Pika Stančića, koji je od nedefiniranih ideja stvarao smislene pjesme za Idole, Film ili Električni orgazam. Priznao je da ga glazba iz tog vremena danas čini depresivnim i potištenim. “U nekom periodu mi je davala energiju, ali sada mi je odnosi”, rekao je u jednom intervjuu. Nije to bio cinizam, već brutalno iskren osvrt čovjeka koji je tu glazbu živio i preživio, svjestan njezine snage, ali i tragedija koje su pratile njezine protagoniste. Do kraja je ostao vjeran ideji bunta, čudeći se kako u današnjem vremenu, prepunom nepravde, nema nikoga tko bi, poput Štulića, ustao i opjevao je. Odlaskom Dušana Vesića ta je zadaća postala još teža, jer nestao je čovjek koji je najbolje znao kako se to radi.