Hrvatska umjetnost ostala je siromašnija za jednog od svojih posljednjih istinskih barda, slikara čiji je kist desetljećima ispisivao kroniku jednog svijeta koji nestaje. Mijo Kovačić, rođen petog kolovoza 1935. godine u podravskom zaseoku Gornja Šuma, preminuo je u 91. godini, ostavivši iza sebe opus koji ga svrstava među najveće svjetske naivce.
Njegove slike nisu samo prikazi seoske svakodnevice; one su duboko proživljeni, ponekad mračni i groteskni, a uvijek iskreni zapisi o sudbini malog čovjeka, o borbi s prirodom i o neuništivoj vezi sa zemljom koja ga je oblikovala. Kritičari su ga nazivali "pjesnikom šekspirijanskog tragičnog prizvuka", čovjekom koji nikada nije banalizirao svoje motive, već je s jednakom ozbiljnošću pristupao i ljubavnim prizorima i temama života i smrti.
Odrastajući kao najmlađe od petero djece u siromašnoj seljačkoj obitelji, Kovačićev životni put bio je određen dvjema podravskim vrlinama: teškim radom i skromnošću. Nježan i povučen dječak, djetinjstvo je proveo uz majku Anu, koja je u njegovu maštu usadila sjeme fantastičnog pričajući mu narodne, često zastrašujuće priče. Te priče ostavile su neizbrisiv trag na njegovoj duši i kasnije se prelile na staklo u obliku mističnih i apokaliptičnih prizora. Školovanje je za njega bio nedosanjani san; nakon četiri razreda osnovne škole u Molvama, do kojih je svakodnevno pješačio sedam kilometara, morao se posvetiti radu na zemlji. Dani provedeni u čuvanju obiteljske krave postali su njegova "akademija u prirodi", gdje je do savršenstva upoznao anatomiju biljnog i životinjskog svijeta, a krava je postala lajtmotiv koji ga je pratio kroz čitav slikarski vijek.
Presudna godina u njegovu životu bila je 1953., kada je osamnaestogodišnji seljak iz Gornje Šume prvi put čuo za Krstu Hegedušića i Ivana Generalića. Dok mu je Hegedušić u dalekom Zagrebu bio nedostižan, Generalić je živio u obližnjim Hlebinama. Taj susret nije bio toliko "školska lekcija" koliko ohrabrujući primjer: Kovačić je upoznao neukog seljaka koji je postao svjetski poznat slikar. To je bilo sve što mu je trebalo. U dvorištu svoje skromne kuće započeo je dugogodišnje samouko studiranje, preuzevši tehniku slikanja uljem na staklu koja je postala zaštitni znak Hlebinske škole. Već sljedeće, 1954. godine, kao devetnaestogodišnjak, prvi je put izlagao u Koprivnici, a prvu samostalnu izložbu imao je 1961. u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, današnjem Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti.
Kovačić je razvio jedinstven i prepoznatljiv stil, često uspoređivan s radovima Pietera Bruegela i Hieronymusa Boscha. Njegove slike, iako naizgled idilični prikazi seoskog života, prožete su elementima groteske, humora i nadrealnog. Kako je primijetio likovni kritičar Tonko Maroević, Kovačićevi su likovi rijetko portreti, a mnogo češće tipovi iz seoskog vrtloga sudbina: čudaci, marginalci i siromasi u dronjcima. Panoramski pejzaži Podravine, prikazani u dramatičnom svjetlu sumraka ili olujnog neba, pozornica su na kojoj se odvija teška, ali autentična drama seljačkog života. U njegovim zimama nema dječje radosti, a led na njegovim slikama nikada nije bio podloga za klizanje, već simbol surovosti i izolacije.
Iako duboko ukorijenjen u svoj zavičaj, Kovačićev talent nadišao je granice Podravine i Hrvatske. Zajedno s Generalićem i Večenajem, sedamdesetih je godina sudjelovao na velikoj turneji hrvatske naivne umjetnosti koja je postigla svjetski uspjeh. Izlagao je u najvećim svjetskim metropolama, od Rima i Pariza do New Yorka i Tokija, a njegova djela danas se nalaze u najprestižnijim muzejima i privatnim zbirkama, uključujući i Vatikanske muzeje. Ipak, nikada nije dopustio da ga slava odvoji od njegova izvora. "Veliki majstori me nisu mogli pokolebati, oni su promatrali svoje ljude i svoje krajolike u svoje vrijeme, baš kao što sam ih ja promatrao u svom", naglašavao je. Njegova djela postala su dio trajne kulturne baštine, sačuvana u Galeriji Mijo Kovačić u Koprivnici i Zagrebu.
Do samog kraja života, Mijo Kovačić ostao je neumoran stvaralac, uvjeren da svoje najbolje djelo tek treba naslikati. Vođen željom da iza sebe ostavi trajan trag, posvetio je život očuvanju svijeta koji je nestajao pred njegovim očima, prenoseći ga na staklo s nevjerojatnom preciznošću i dubokom emocijom. Njegove riječi najbolje sažimaju njegovu životnu i umjetničku misiju: "Radim iz srca, da mogu nešto ostaviti svojoj obitelji, svom narodu, svojim potomcima. Da se zna gdje sam bio i zašto sam živio. Moja najveća želja je vrijeme: vrijeme da dovršim sve što sam započeo." Vrijeme je isteklo, ali njegovo djelo ostaje kao vječni spomenik jednom geniju, jednom vremenu i jednoj neponovljivoj podravskoj duši.