Kad sam počinjala raditi u vlastitoj organizaciji, osnovni cilj mi je bio osigurati si umjetničku sigurnost i kontinuitet umjetničkog rada. Bilo mi je važno znati da ću napraviti barem jednu predstavu godišnje, da ću moći za pet godina zadržati status samostalnog umjetnika jer ću imati dovoljno radova da bih prošla reviziju. I znala sam da u vlastitoj organizaciji neću raditi ništa što mi je baš jako grozno ili neprihvatljivo. Iako sam bila spremna da izlazak na tržište znači i određenu dozu umjetničkih kompromisa kako bi se dosegnula šira publika, znala sam da odstupanja od mojih ljudskih i umjetničkih vrijednosti ne mogu biti velika.
Ono na što nisam bila spremna jest činjenica da ću godinama plaćati sve druge više nego samu sebe.
Kad je “dovoljno” samo stvarati
U prvim godinama bilo mi je važno isplatiti si umjetnički honorar za ostvarenu ulogu. Produkciju, administraciju, financije, planiranje – sve sam to doživljavala kao aktivnosti koje moram besplatno odraditi da bih se mogla profesionalno baviti umjetnošću. Danas mi je jasno da bi mi svatko tko radi u realnom sektoru rekao: nisi to odrađivala besplatno – samo to nisi uračunala u cijenu svoje uloge. Da sam zbrojila sve sate koje sam odradila za svoj glumački honorar, bilo bi vrlo evidentno koliko sam debelo potplaćena.
Kad počinjemo poduzetnički pothvat u kulturi, svoje vrijeme često doživljavamo kao beskonačan resurs. Radimo danima, noćima, vikendima, jer “radimo za sebe”. Pokrivamo vlastitim angažmanom sav manjak ljudskih i financijskih kapaciteta.
To funkcionira dok si mlad.
Ako ste odgovorni prema vlastitom životu, u jednom se trenutku morate zapitati: isplati li vam se više zarađivati unutar vlastite organizacije, s obzirom na količinu posla koju morate uložiti, ili raditi honorarno za druge poslodavce?
Ja sam dugo pokušavala sjediti na oba stolca – voditi vlastitu organizaciju u kojoj ostvarujem barem jednu ulogu godišnje, a istodobno raditi za druge: kao glumica, radijska voditeljica, dramska pedagoginja, te uz to sinkronizirati crtiće i reklame. Često sam više zarađivala kod drugih poslodavaca nego unutar vlastite organizacije. Greška je bila što nikad nisam sjela i stavila sve u okvire – koliko vremena, gdje, koliko zarađujem. Uporno sam pokušavala ugurati u raspored sve što mi se nudilo – toliko sam voljela svoj posao i toliko sam ga željela raditi.
Sada, u četrdesetima, to više ne želim. I dalje obožavam svoj posao i beskrajno me ispunjava, ali drugi aspekti mog života postali su mi jednako važni. Želim imati vrijeme za obitelj, prijatelje, putovanja, izlaske, odmor. Ne želim živjeti svoj posao.
Moja je vrlo svjesna odluka, kad sam postala majka, bila da više ne tražim poslove izvan Tragača. Žao mi je što se ranije nisam odlučila za strategiju “uzdaj se u se i u svoje kljuse” i sve svoje kapacitete usmjerila na vlastitu organizaciju, umjesto raspršenog plahutanja između nekoliko poslodavaca. Nemojte me krivo shvatiti – prihvatit ću i dalje druge angažmane, ali po kriteriju da su ili jako dobro plaćeni ili da me istinski umjetnički privlače. Ne očekujem više od sebe da stignem sve, niti mislim da trebam.
Trenutak promjene
Kako su Tragači rasli, tražili su sve više mog vremena. Projekti, partneri, tim, komunikacija – svaki i najmanji podatak i dalje je prolazio kroz mene, a to vrijeme i dalje nije bilo uračunato ni u jedan budžet. Prioritet mi je bio platiti suradnike najbolje što mogu – željela sam stalne suradnike kojima vjerujem i koje ne moram kontrolirati. Bilo mi je važnije angažirati renomirane autore, ulagati u vidljivost, marketing i odnose s javnošću, graditi brend i održavati likvidnost, nego adekvatno platiti sebe.
Trebalo mi je predugo da shvatim da sam osnovna i nezamjenjiva cigla – ja. Da bez mene Tragači ne mogu rasti. To znači da je za Tragače najveći rizik – moj gubitak. A da me ne bi izgubili, moraju me platiti kao i svakog drugog suradnika. Inače će za moje vrijeme uvijek postojati nešto prioritetnije.
U trenutku kad sebi priznate da je vaše vrijeme ograničen resurs, postajete spremni na promjenu. Ograničeni resursi znače da su i rezultati ograničeni – bilo da se odnose na zaradu ili umjetničku produkciju. Ne možete stići sve. Trebate naći balans između vremena uloženog u operativu i vremena uloženog u kreativu – i oba trebate naplatiti.
Lekcije iz realnog sektora
U realnom sektoru vrijeme i rad zaposlenika, organizacije i razvoja uvijek su uračunati u cijenu proizvoda. U civilnom sektoru to zovemo institucionalni troškovi, u poslovnom sektoru overhead – trošak koji pokriva sve što omogućuje da se proizvod uopće dogodi.
U kulturi taj dio često preskočimo jer nam nedostaje vremena ili znanja za precizniju kalkulaciju, jer ne želimo da projekt “izgleda preskupo” pa naplatimo samo kreativu, jer se tek pozicioniramo pa spuštamo marže ispod razine održivosti…
Sjednite i stavite na papir koliko vam treba za sve poslove koje želite odraditi pa zbrojite koliko je to sati mjesečno. Klasično radno vrijeme je oko 168 sati mjesečno. Što sve želite obaviti ovaj mjesec? Odraditi 10 gostovanja? 100 radnih sati. Prodaja tih 10 gostovanja = oko 80 sati. Administracija vezana uz njih = oko 24 sata. Fakturiranje i komunikacija s partnerima = još barem 5 sati. Već ste na 209 sati. To je više od jedne osobe s punim radnim vremenom. Pritom govorimo samo o gostovanjima, bez produkcije novih predstava, radionica, pisanja prijava, marketinga ili – možda bolje da ni ne izgovaramo – godišnjeg odmora.
Kad stavite na papir, raspored vam je prepun daleko prije nego što smo nabrojali sve što želite ili trebate raditi. I ne, nije ok podmetnuti leđa i raditi duplo više sati mjesečno jer to vodi ravno u burnout.
Formiranje cijene
Ako nemate osobu koja će to raditi umjesto vas, morate sjesti i popisati: sve aktivnosti, vrijeme potrebno za njih, sve direktne i indirektne troškove i realne prihode. Tek tada možete formirati cijene s kojima se vaš rad doista isplati i uz koje vaš osobni prihod ima smisla.
Meni se pokazalo da okvirno moram računati 50 : 50 – oko polovice prihoda odlazi na troškove kreative, polovica na troškove operative. Neprofitni status ne znači da ne smijemo biti dostojanstveno plaćeni. Naša plaća ili honorar dio su rashoda i moraju biti planirani. Ako s vlastitim znanjem i odgovornošću ne možemo dosegnuti barem prosječnu plaću, vrijeme je za promjenu poslovnog modela.
Moram priznati da sam osobno imala i malo sreće – moj zamor materijala i odluka da se konkretnije platim poklopili su se s uvođenjem institucionalne podrške Grada Zagreba, a Tragači su je dobili. Programske promjene koje sam ranije uvela dovele su i do podrške Zaklade Kultura nova. Te dvije potpore bile su presudne za otvaranje radnih mjesta, angažiranje većeg broja suradnika i stvaran rast organizacije unutar kojeg i ja napokon mogu plaćati – sebe.
Još uvijek ne mislim da sam potpuno adekvatno plaćena za sav posao koji radim. No vidim da vrijeme koje još trebam izdržati prije nego što budem – više nije ni predugo ni neizdržljivo. Postavila sam si rok u glavi. Ako do tog roka ne ostvarim svoje financijske ciljeve u vlastitoj organizaciji – mijenjam životnu strategiju. Ne mislim da će se to dogoditi. Mislim da nam ide dobro. Ali nikad ne znaš što život nosi.
U redu je imati plan B.