Na prvi pogled, film "Seksi komedija Ivanjske noći" koji se večeras prikazuje na HRT3, potpuni je bijeg od svega što je Woody Allen do tada predstavljao. Umjesto neurotičnih šetnji sivim ulicama Manhattana, redatelj nas vodi u bujno, suncem okupano seosko imanje u državi New York na početku dvadesetog stoljeća.
Tu se za jedan vikend okupljaju tri para čije će se sudbine ispreplesti u klasičnoj farsi zamjene partnera. Domaćini su Andrew (sam Allen), ekscentrični izumitelj opsjednut letenjem i duhovima, i njegova seksualno frustrirana supruga Adrian (Mary Steenburgen). U goste im stižu Andrewov najbolji prijatelj, doktor i notorni ženskar Maxwell (Tony Roberts) s novom, nesputanom pratiljom Dulcy (Julie Hagerty), te ugledni, ali pompozni filozof Leopold (José Ferrer) sa svojom zaručnicom, eteričnom Ariel (Mia Farrow). Tijekom vikenda, stare strasti se ponovno rasplamsavaju, nove simpatije se rađaju, a skrivene želje, potpomognute čarolijom ljetne noći i Andrewovim "spiritističkim kuglama", izlaze na vidjelo u urnebesnom kaosu.
Ova pastoralna fantazija nastala je iz posve pragmatičnih razloga. Čekajući da studio osigura proračun za njegov znatno ambiciozniji projekt "Zelig", Allen je, kako je sam rekao, "za samo dva tjedna" napisao scenarij kako bi snimio nešto jednostavno i zabavno, svojevrsni "intermezzo s nekoliko smiješnih scena". Inspiraciju je crpio iz dva velika izvora koja je duboko cijenio: radnje koja labavo podsjeća na Bergmanovu komediju "Osmijesi ljetne noći" i naslova te magične atmosfere preuzete iz Shakespearova "Sna Ivanjske noći". Kako bi zaokružio posvetu, umjesto uobičajenog jazza, zvučnu podlogu ispunio je lepršavim skladbama Felixa Mendelssohna, skladatelja čija je glazba neraskidivo vezana uz filmsku adaptaciju Shakespearove drame iz 1935. godine. Bio je to svjestan pokušaj da za prirodu učini ono što je s filmom "Manhattan" učinio za New York – prikazati je u njezinoj najljepšoj, idealiziranoj slavi.
"Seksi komedija Ivanjske noći" bila je film prekretnica i svojevrsnih prvijenaca za Allena. Bio je to njegov prvi projekt za novi studio, Orion Pictures, s kojim će surađivati cijelo desetljeće. Također, po prvi put se pojavio kao dio ravnopravnog glumačkog ansambla, odstupajući od uloge dominantnog glavnog lika. No, najvažniji "prvi put" bila je suradnja s Mijom Farrow, koja je označila početak jedne od najpoznatijih redateljsko-glumačkih veza u povijesti filma, koja će rezultirati s trinaest zajedničkih ostvarenja. Zanimljivo, uloga Ariel izvorno je bila napisana za Allenovu prethodnu muzu, Diane Keaton, no ona je bila zauzeta snimanjem drugog filma, čime je Farrow dobila priliku koja će joj definirati karijeru. Iako je njezina izvedba donijela dašak eterične zbunjenosti, zaradila je i sumnjivu čast jedine glumačke nominacije za nagradu Razzie (Zlatnu malinu) u cjelokupnoj Allenovoj filmografiji.
No, idila koja pršti s ekrana bila je u oštrom kontrastu s onim što se događalo iza kamere. Snimanje je za Miju Farrow bilo, prema njezinoj autobiografiji "What Falls Away", pravo mučenje. Stisnuta u "ubojiti korzet" i s kosom čvrsto omotanom oko bolnih uvijača, na ljetnoj vrućini i vlazi osjećala je toliku nesigurnost i strah da je dobila čir. "Woody, sada moj redatelj, bio mi je stranac. Njegova ledena strogost gurnula je moju strepnju prema sirovom strahu", napisala je, dodavši kako se osjećala kao "najnesposobnija uljezica". Allen, potpuno nesvjestan njezine patnje, bio je fokusiran na vizualno savršenstvo. Snimanje se odvijalo na imanju obitelji Rockefeller, gdje je za potrebe filma izgrađena cijela kuća, koja je kasnije prodana. Redatelj i njegov legendarni snimatelj Gordon Willis bili su toliko opsjednuti hvatanjem savršenog "zlatnog sata" da je produkcija potrajala duže od planiranog. Kad je ljeto počelo prelaziti u jesen, ekipa je doslovno bojila lišće na drveću u zeleno kako bi zadržala iluziju vječnog ljeta.
Po izlasku, film je naišao na podijeljene reakcije. Kritičari poput Rogera Eberta primijetili su da je film "toliko samozatajan, sladak i neusiljen da se ponekad čini kao da jedva da je sretan što je uopće film". Allen ga je kasnije nazvao jednim od svoja dva najveća financijska promašaja, ali je uvijek isticao kako je neizmjerno uživao u njegovu stvaranju. S vremenom je, međutim, film stekao kultni status kao jedno od Allenovih najšarmantnijih i vizualno najraskošnijih djela, pastelna razglednica ispunjena inteligentnim humorom i melankolijom. Atmosferi na setu pridonio je i jedan bizaran posjet. Usred snimanja, Dustin Hoffman, koji je u blizini radio na filmu "Tootsie", posjetio je ekipu potpuno kostimiran kao Dorothy Michaels. Navodno je prišao Joséu Ferrerru i upustio se u zavođenje, na što ugledni glumac nije shvatio da se ispod perike i haljine krije muškarac, što je izazvalo opći smijeh.
Unatoč početnom nerazumijevanju, "Seksi komedija Ivanjske noći" ostaje esencijalni dio Allenova opusa. To je film koji funkcionira kao most između njegovih ranih, "šašavih" komedija i kasnijih, složenijih ansambl-drama poput "Hannah i njezine sestre". To je lagana, prozračna posveta ljetu, ljubavi i ljudskim slabostima, vizualno toliko bogata da se gotovo može osjetiti miris pokošene trave i čuti zujanje kukaca. To je savršeni filmski bijeg, podsjetnik da se i u najjednostavnijoj priči o ljubavnim zavrzlamama može kriti slojevita priča o umjetnosti, opsesiji i magiji – onoj stvarnoj i onoj filmskoj.