Od osamostaljenja Hrvatske nismo imali toliko važnu kazališnu godinu kao što je to bila 2025. U njoj su i Zagreb i Hrvatska konačno dobili novo kazalište, novu scenu HNK Zagreb, koja će svoju pravu važnost pokazati upravo u 2026. godini.
Time je iskorištena povijesna šansa koju je Zagrebu ostavio potres iz 2020. godine, koji je u Adžijinoj ulici teško oštetio radionice i spremište kostima HNK Zagreb, a uz njihovu rekonstrukciju i obnovu koja će vrijednu zgradu nekadašnje konjušnice starog Zagreba sačuvati za stoljeća koja dolaze, u njenome je nastavku izgrađeno novo kazalište, nova scena HNK Zagreb. Važno je to ne samo zbog programa sva tri ansambla i najsuvremenije tehnike koja je u nju ugrađena nego i činjenice da je od izgradnje velike zgrade HNK Zagreb u doba cara Franje Josipa hrvatska metropola izgradila samo dječje Kazalište Trešnja i sada konačno – HNK2. A riječ je o punih 130 godina čekanja i investiciji od 45 milijuna eura, deset iz fondova EU za obnovu i 35 koje je osigurala hrvatska Vlada.
Osobno me, osim novog kazališta, veseli da sam nakon nekoliko "sušnih" godina imala velikih muka kako sastaviti listu s deset najboljih predstava koje su premijeru imale u 2025., jer ovog puta neke od dobrih naslova morala sam izostaviti. A srce me posebno boli zbog Gavellina "Mediteranskog brevijara", predstave koja doslovno grije srca.
Baš u trenutku pisanja ovog teksta stigla je još jedna tragična vijest, ona o 19. slučaju femicida u Hrvatskoj u ovoj godini. I dok žene umiru od ruku svojih najbližih, a nabrijani borci za muška prava imaju toliko bezočne drskosti da gaze ruže položene za sve ubijene žene (i to proglašavaju performansom), redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić u Gavelli su postavile "Sigurnu kuću", predstavu nastalu po istoimenom romanu Marine Vujčić. Ona udara ispod pojasa, jasno pokazuje kako se ljubav pretvori u udarce, pa i ubojstvo, a zbog toga bi trebala postati obvezan kazališni zadatak za sve maturante. No "Sigurna kuća" daleko je od toga da bude samo priča o rak-rani našeg društva. To je u svim svojim segmentima odličan i moderan teatar, a posebno treba spomenuti i glavne protagoniste, jer uloge Dijane Vidušin i Enesa Vejzovića ono su po čemu će se dugo pamtiti ova predstava.1. Sigurna kuća/Gavella (režija Anica Tomić)
Direkcija HNK Zagreb je za prvu premijeru u HNK2 izabrala mjuzikl – slavni "Cabaret" i dala ga u prave ruke, koreografa i redatelja Lea Mujića, koji je ovu godinu obilježio i hit-mjuziklom HNK Rijeka "Priča sa zapadne strane". "Cabaret" je kazališni spektakl kao što priliči novim počecima, ali i snažan odgovor na sve gušći mrak koji prijeti našem svijetu, koji postaje zabrinjavajuće sličan kraju dvadesetih godina 20. stoljeća u Berlinu. Mujić je za predstavu, i to u alternacijama, mudro okupio izvođače, a pouzdao se u svoje stalne suradnike, među kojima su se posebno istaknuli Bálint Rauscher i Manuela Paladin Šabanović. Uspio je pri tome stvoriti i nove kazališne zvijezde. Najveća od njih svakako je Fabijan Komljenović koji je oduševio ulogom Emcea na prvoj premijernoj izvedbi. Time je kazališnoj publici u 2025. ostavio "domaću zadaću" da zapamte njegovo ime, i to na duže staze.2. Cabaret/HNK2 (režija i koreografija Leo Mujić)
Teatar &TD još živi s posljedicama potresa, ali i u maloj dvorani i pomoćnim prostorima radi odlične predstave. Najvažnija od njih svakako je "Slučajna smrt jednog redatelja", prvi dramski tekst glumca Rakana Rushaidata. Nemoguće je bilo ne uvrstiti ovaj naslov u 2025. iako je premijera bila 28. prosinca 2024., kada su analize te godine već bile objavljene. Rushaidat je postavio točnu dijagnozu sadašnjeg trenutka hrvatskog kazališta, i to iskustvom "vlastite kože" jer riječ je o glumcu koji godinama prolazi kroz "agoniju i ekstazu" izvedbenih umjetnosti. No ovo je i točna dijagnoza našeg shizofrenog vremena, priča koja razotkriva mnoge rane muško-ženskih odnosa, ali i odnosa moći. Napisao je pri tome dramu s tri glavne uloge, koje se savršeno nadopunjuju i isprepliću. Uz njega glume sjajni Bernard Tomić i mlada Nikolina Prkačin.3. Slučajna smrt jednog redatelja/&TD (režija Dražen Krešić)
U veljači je ZKM praizveo novu dramu Ivora Martinića, svog zamalo kućnog autora, posebnu i po tome da se jedina didaskalija koju je autor u njoj napisao nalazi u njezinu naslovu. Ta je predstava "poharala" 49. Dane satire Fadila Hadžića, osvojivši Veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini, nagradu za najbolji dramski tekst, kao i dvije glumačke nagrade koje su pripale Doris Šarić Kukuljici i Luki Knezu. Priča je distopijska; dok se svijetu sprema atomska katastrofa, roditelji su dobili upitnike u koje moraju upisati koje bi dijete poveli u atomsko sklonište. Junaci ove drame su majka i otac umirovljenici, sin uspješan poslovni čovjek koji doputuje u roditeljski dom kako bi čuo njihovu odluku, sestra liječnica i najmlađe dijete, problematični sin, onaj koji pije, drogira se, krade... Koga su izabrali? Ako još ne znate, svakako morate vidjeti predstavu koja ostavlja nadu u ljubav.4. Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute/ZKM (režija Aleksandar Švabić)
Književnik Bekim Sejranović u Rijeci ima status važnoga kroničara grada i isto tako važnog sudionika legendarnog punk vremena toga grada. Prema njegovu romanu "Nigdje, niotkuda", predstava u režiji Ivice Buljana veliki je hit HNK Rijeka. On je hrabro prepoznao važan roman, ali i još važniju temu jer to je djelo kojim odjekuje osjećaj nepripadanja i vječnog nomadstva, kroz koje se prelamaju ratovi, bjegovi, povijesne oluje i životi ljudi kojima je mjesto rođenja odredilo tragične sudbine. Pri tome Buljan nije pobjegao od razarajućih emocija, ratnih priča koje doslovno gledatelju želudac vežu u čvor, ali ni od zabavnih trenutaka, poput dječjeg nogometa, zakletve u gol iz koje se rađa ideja da je mali Bekim kriv za Titovu smrt. Najveći posao ovdje je Buljan ipak napravio u radu s glumcima; veliko je povjerenje dao mladima, a oni su mu to vratili svim svojim znanjem, talentom i snagom. Oni su: Tarik Žižak, Romina Tonković, Deni Sanković, Nika Grbelja i Aleksandra Stojaković Olenjuk.5. Nigdje Niotkuda/HNK Ivana pl. Zajca Rijeka (u koprodukciji s HNK Split) (režija Ivica Buljan)
Romano Nikolić, osnivač i pokretačka "sila" Arterarija, prvi je prepoznao veliki kazališni potencijal autobiografskog romana Drage Hedla "Matija", u kojem on piše o suicidu jedinog sina. U režiji Patrika Lazića ova predstava slijedi misiju ovog kazališta da pred publiku postavi važne probleme današnjice. Ovdje je to problem mentalnog zdravlja i kobne, najteže posljedice depresije. Ovo je ujedno i priča o tome kako u 21. stoljeću propada američki san, priča o izgaranju na poslu, ali i nimalo lakom životu visokoobrazovanog i visokostručnog stranca u okrutnom okruženju institucije koja se bavi znanstvenim istraživanjima, mahnito "trčeći" za svakim dolarom donacije i svakim otkrićem. Predstava u kojoj glume Doris Šarić Kukuljica, Dražen Bratulić i odličan mladi Domagoj Ikić donosi katarzu, ali i upozorenje (vjerojatno i pomoć) mnogima koji se suočavaju sa sličnim traumama.6. Matija/Arterarij (režija Patrik Lazić)
Godinu 2025. Ivica Buljan završio je nadasve hvaljenom režijom Krležinih "Glembajevih" u Narodnom kazalištu "Ivan Vazov", koje nosi epitet Bugarskog narodnog kazališta, ali u hrvatskim kazalištima godinu ćemo mu pamtiti po dramatizacijama velikih romana. Zbog načina na koji radi upravo taj posao pripala su mu čak dva mjesta na ovom popisu najboljih. Za veliki roman Johana Harstada "Max, Mischa i ofenziva Tet" najviše se oslonio na Vida Hribara, koji postaje najvažniji hrvatski dramaturg, te na velik doprinos glumačkog tima. Stvorio je pri tome veliku ansambl predstavu! Onakvu kakvih je zadnjih godina najmanje u našim kazalištima. Autorski i glumački tim predstave otkrio je publici kako je Harstad zapravo napisao roman o samoći te su pri tome na scenu postavili raskošnu fresku koja premošćuje ocean, od Norveške do SAD-a, i desetljeća – od dječaka koji se s prijateljima igra rata do intelektualca, kazališnog redatelja koji luta Amerikom. Od brojnih glumaca u još brojnijim ulogama posebno ćemo pamtiti "sveto trojstvo" ove predstave: Uga Koranija u naslovnoj ulozi Maxa, nevjerojatno toplog i emocionalnog Rakana Rushaidata kao strica Ovea te Ivana Jurkovića kao Mordecaija.7. Max, Mischa i ofenziva Tet/ZKM (režija Ivica Buljan)
Dugo se činilo da se Krležine "Zastave" u režiji Ivana Planinića rađaju pod nesretnom zvijezdom. Predstava je i odgođena, da bi u trenutku premijere, u listopadu, postalo jasno da redateljeva odluka da najopsežniji i najsloženiji roman Miroslava Krleže, svojevrsnu fresku njegova života i misaonog sazrijevanja, radi sa šestero glumaca, plesačima i glazbenicima na sceni itekako drži vodu. Planinić nam je ponovno dokazao da Krleža za njega nije "sveta krava" hrvatske književnosti i hrvatskog kazališta, već veliki pisac koji se obraća nama u vremenima kakva on nije mogao ni sanjati. Njegove su teme i dalje žive, mnoge među njima, a ne samo one upisane u njegove najizvođenije drame. I naravno, važno je da su njegova djela živa na sceni središnje nacionalne kazališne kuće u Hrvata, i to ne samo da bi Krleža bio na repertoaru već i kao predstava za koju se traži karta više.8. Zastave/HNK Zagreb (režija Ivan Planinić)
Romano Nikolić i Dorotea Šušak prvo su Dubrovčanima uputili molbu da im pošalju sjećanja na grad koji pred njihovim očima nestaje. Na tom su temelju izgradili autorski projekt koji je nastao u suradnji sa svim izvođačima. Ta je suradnja bila od presudne važnosti za predstavu "Kuća je velika, ne može se ona nosit", a o tkivu priče koje je pri tome nastalo govori i jedna životna činjenica, jer se jedan od glumaca već četiri godine brine o majci koju odnosi demencija. Tako ova važna, ali i tužna predstava, zbog koje cijelo gledalište briše suze, tematizira zaborav čovjeka, onaj koji donosi bolest, ali i zaborav jednoga grada, ono što nestaje pred našim očima. Mirej Stanić i Edi Jertec glumački su motori ove predstave. Oboje sjajni, a on prije svake izvedbe doslovno mora vlastiti život ostaviti u garderobi. Zbog preciznosti i topline njihove glume ova predstava blista.9. Kuća je velika, ne može se ona nosit/Kazalište Marina Držića (režija Romano Nikolić)
Kakav je to narod koji svojoj djeci ne može osigurati radosnu mladost, zapito se Mate Matišić i svom dramskom diptihu dao naslov "Otac, kći i Duh sveti", servirajući nam svoju novu viziju društva koje nas okružuje uz obilne doze gorkog humora ironije. I kako to kod njega biva, padaju iluzije o ratu, o braniteljima, o počinjenim zločinima, Isusu koji se izražava (i javlja SMS-ovima) u desetercu, ženama koje si vade zube, kako bi tjelesna bol nadjačala bol zbog samoubojstva djeteta... No ovo je posveta žrtvama, ali i dokaz da Matišić piše sve zrelije, tvrđe i oštrije. I nije nimalo slučajno da je za ulogu Oca Vedran Mlikota nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta.10. Otac, kći i Duh Sveti/Satiričko kazalište Kerempuh (režija Janusz Kica)
