Ovakvu Brahmsovu baladu u životu još nisam čula! Ovim je riječima vidno ganuta i oduševljena gospođa u auditoriju Cankarjevog doma u ponedjeljak navečer izrekla svoj prvi dojam nakon nastupa Grigorija Sokolova.
- Nikad više i nećete – odgovorio joj je zagrebački pijanist, profesor Ljubomir Gašparović.
U ljubljanskoj sam dvorani susreo toliko Zagrepčana kao da sam u Lisinskom, a zbog Grigorija Sokolova u Ljubljanu je pohrlila publika i iz drugih susjednih zemalja.
Sokolov je prvi i do sada posljednji put u Zagrebu nastupio davne 1970. godine, u dvorani Istra, uz Zagrebačku filharmoniju. Rekao mi je to drugi zagrebački pijanist Danijel Gašparović, danas jedan od najsposobnijih i najvrijednijih koncertnih menadžera u Hrvatskoj i čitavoj regiji. Jedna mu je od najvećih želja i ambicija dovesti Sokolova ponovno u Zagreb. Nakon ljubljanskog koncerta imali su srdačan i kratak susret u garderobi.
- Radim na tome već najmanje deset godina, a sada mi se prvi put čini da bi se to moglo i ostvariti – rekao mi je Gašparović mlađi.
Bio bi to veliki praznik za hrvatsku glazbenu scenu i publiku, kao što je bio i praznik za Ljubljanu gdje je Sokolov svojim recitalom zaključio deveto izdanje ljubljanskog Zimskog festivala.
Mi sretnici, koji smo te večeri napunili Cankarjev dom, napokon smo uživo doživjeli misterij, enigmu i fenomen zvanu Grigorij Sokolov. Rođen 1950. u Lenjingradu, Sokolov je već sa šesnaest godina privukao pažnju čitavog glazbenog svijeta postavši najmlađi pobjednik velikog natjecanja Čajkovski u Moskvi. Međutim, njega nije zanimala svjetska slava i fama koja mu se nudila na tanjuru. Do danas je ostao najsamozatajniji pijanistički asket. Ne daje intervjue, izbjegava fotografe, ne putuje avionom već svira samo u dometu putovanja automobilom od svog doma u Italiji pored Verone. Njegovu dragocjenu diskografiju čine samo snimke koncerata, jer za njega je glazba živo biće koje vene u laboratoriju studija, bez publike.
Posljednjih četvrt stoljeća svira isključivo solističke recitale. I svaki je čudo, svečanost, liturgija. Tu se svatko uvjeri da Sokolov nije kapriciozni mizantrop kojem je izlazak pred publiku nužno zlo. Naprotiv. Malo je tko tako široke ruke na koncertnom podiju, darežljivo darujući glazbu. Samog sebe stavlja potpuno u drugi plan. Za klavirom sjedi gotovo nepomično kao kip kojem su samo prsti živi. Ali zato kroz te prste, u kojima su svi orguljski registri i čitav orkestar, do nas dolaze zvukovi takvih boja i glazba takve muzikalnosti kakva se doista može doživjeti vrlo rijetko ili jednom u životu.
Svu tu posvećenost, svu tu ljepotu i beskrajnu odanost notama i njihovim autorima, Sokolov je u Ljubljani u prvom dijelu večeri demonstrirao u Beethovenovoj ranoj Sonati br. 4 u Es-duru, op. 7 i potom u Šest bagatela op. 126. Majstor na djelu u velikoj formi i minijaturama. U drugom dijelu još čudesnijih 45 minuta lirske ljepote isprepletene s dubokom dramom neutažive ljudske čežnje za istinom i ljepotom – Schubertova Sonata br. 21 u B-duru.
Nakon toga snažan pljesak i ovacije. Sokolov se kratko klanja i brzim koracima odlazi s pozornice. Ali se još brže i vraža. U polumračnoj dvorani čarolija se nastavlja, koncert dobiva i treći dio u čak šest dodataka. Chopinova Mazurka op. 30 br. 4, Brahmsova Rapsodija u g-molu, pa Balada op. 10 br. 3. Onda još dva Chopina, Mazurka br. 3 op. 10 i kratki ali orguljski moćan Preludij u c-molu, op. 28. Vrijeme je već odavno promijenilo tok i brzinu, čitava dvorana brod je u nekom dalekom arhipelagu ili galaksiji. Ozarene, sretne, oplemenjene i očišćene od svih gadosti ovoga svijeta, u noć nas ispraća svevremenski Bach-Silotijev Preludij u h-molu. Od Sokolova, s ljubavlju.