Što je sloboda?, bilo je pitanje koje si je Goran Gerovac postavio prije pisanja svoje nove knjige. Je li ona kategorija koja se može strogo metrički izračunati, ima li vlastitu formulu za svakog od nas ili kolektivno, određuje li ta formula i njezinu preciznu definiciju. Ili, s druge strane, je li sloboda tek pitanje percepcije, načina na koji je isključivo individualno doživljavamo što bi moglo i značiti da tamo gdje netko kreće na izdržavanje kazne za nekog drugog počinje sloboda.
E, tu je startala "Patologija", kazao nam je na početku razgovora Goran Gerovac, novinar, kolumnist i pisac, o svojem romanu upravo objavljenom u izdanju V.B. Z.-a. Gerovac je do sada objavio knjigu kratkih priča "Galerija", zbirku novinarskih kolumni objavljivanih u Večernjakovu Obzoru "Nikad robom", romane "Razbijeni", "Sjever je mjesto tame" i sada "Patologiju".
U recenziji knjige njezin urednik Alen Galović konstatirao je da ste gotovo pa deklarativno napisali antiroman. Kako to?
Alen je to dobro primijetio, a nije ni čudo jer ako je netko od mog literarnog početka bio tu, kao podrška i kao netko tko je u mnogome bio nevjerojatno važan za objavljivanje svih mojih knjiga, onda je to on. Od spomenutog početnog pitanja jesmo li doista slobodni ili smo samo perfidno uvjereni da smo slobodno od građana postali potrošači, činilo mi se da bi bilo licemjerno ne koristiti vlastite mogućnosti slobode u kreiranju romana. Zato sam strukturalno bio potpuno oslobođen, zabavljen položajem pojedinaca koji, doduše, žive jedni kraj drugih, ali to ne znači da više na bilo koji način čine povezanu, razumijevajuću i pogotovo ne solidarnu zajednicu. Alen je to nazvao "radikalnim primjerom antiromana" i ja mu na tome zahvaljujem jer i to je izraz potpune slobode u potrebi definiranosti djela, kojem se mahom teži, Alen je potvrdom negacije ostao dosljedan knjizi u ispitivanju obiju strana slobode. Isto tako pošteno je reći da nisam krenuo s namjerom pisanja antiromana, ali se nisam ustručavao i zaustavljao kada je bilo jasno da on to postaje. Je li to sloboda? Možda će to ponajbolje odgovoriti oni građani koji su plaho pristali postati potrošači pa kupe knjigu i tada se iz konzumenata oslobode u čitatelje.
Kad ste već kod njih, kako mislite da će čitatelji reagirati?
Iskreno, nemam pojma, ali kako svima koji su ikad čitali moje tekstove, bilo novinarske, bilo beletrističke, prilazim s izrazitim poštovanjem njihove slobode doživljaja onoga što čitaju, nikad nisam ni pokušavao tumačiti ni objašnjavati svoje pisanje. Mislim da je to krajnje uvredljivo i doista prezirem one književne razgovore, prepune fraza i ništavila, u kojima autor jedino što može govoriti u kontekstu djela i svijeta jest segment pojašnjavanja knjige koju je objavio. Meni u startu tu nešto nije u redu, ne pitanje vjerodostojnosti ili kvalitete, nego samosvijesti. Moj je stav da će se djelo kod čitatelja "obraniti" samo ili neće i ja nemam nikakvo pravo više na taj dio njegove obrane i zaštite otkako sam ga predao izdavaču. Knjiga živi svoj život, kao što će, nadam se, živjeti i za pedesetak, 'ajde da kažem stotinjak godina, da budemo sigurni, kad me više neće biti. Nekome će se svidjeti, nekome će izazvati potpuno suprotnu reakciju, netko će je preskočiti pa joj se vratiti (kolikim sam knjigama i sam to napravio čineći nepravdu i njima i autorima), ali tumačiti je ljudima svojevrstan je imperativ sagledavanja svijeta kroz moje oči. A to u najmanju ruku nije pristojno.
I evo nas opet u zatvorenom krugu poimanja slobode. Uostalom, jeste li vi slobodni?
Jednostavno, zar ne? Sve se svodi na to. Je li sloboda mogućnost izbora, bilo u trgovačkom centru ili na glasačkom mjestu ili je ona sveobuhvatan način života iskazan odgovornošću prema ljudima oko nas. Da bismo formirali društvo kao organiziranu zajednicu morali smo pristati na niz dogovornih pravila, što je svakako podrazumijevalo odricanje i od dijela slobode. S druge strane, naše svijesti i savjesti nisu dovoljno evoluirale da bismo ono loše izbjegavali bez prijetnje sankcijama. Što mislite koliko bi kukavica inače ubijalo bez imalo sustezanja da se ne boje zatvora? Što mislite zašto toliko mnogo "običnih, pristojnih" ljudi u vrijeme rata postanu entuzijastičke ubojice, silovatelji, pljačkaši? Jednostavno, strahovit potencijal zla koji čuči u nama izgubi prijetnju kaznom, čak štoviše, dobije auru viteškog domoljublja kojem se još i danas moramo klanjati. Zato je vrlo teško veliku kategoriju ljudi iz ratnog stanja demobilizirati u pristojne civile. Sloboda činjenja zla bez sankcija jest previše izazovna da bi je se ljudi bez ikakvih drugih svojstava odrekli. Mislite da je slučajno iznjedrena ona glasovita kontradikcija "Heroj, a ne zločinac"? Ni govora, bila je to čista nužda. Velika nužda. Oko toga se, da previše ne otkrivam, i plete ne-priča u "Patologiji", oko pojedinca koji u godinama kada postaje svjestan svoje prolaznosti odlučuje birati između onoga što će društvenim mirnodopskim konvencijama izgledati nenormalno; je li perspektiva pojedinca danas jednaka ili možda čak i bolja kad je u strogo kontroliranim uvjetima nego kad je "vani". A što se moje osobne slobode tiče, barem sam bio i osjećao se potpuno slobodan unutar ove knjige. Danas, bojim se, prekasno je tražiti više.
Dakle, treba odustati?
O ne, mislim upravo suprotno. Živimo u sustavu depersonaliziranog liberalnog kapitalizma koji od svakoga tko iole razmišlja o budućnosti traži da se suprotstavi takvom "liberalizmu". Ne mora to nužno biti revolucija, ali već svakodnevno neslaganje s onime što vam naređuju i od vas traže na poslu, nepristajanje na sve u što vas uvjeravaju političari kao najobičniji nadničari kapitala, odbijanje klanjanja autoritetu domovine i vjere kao totemima koji se ne propituju te iz toga ne bojati se naljepnice izdajnika koju će vam odmah prilijepiti ako naciju i religiju shvatiš kao konstrukt a ne esenciju, dakle već sve to će stvoriti pokret otpora. Jer ovdje se više ne radi o različitim ideološkim konceptima, nego o golom opstanku svijeta. Ovaj nas kapitalizam ne vodi u kataklizmu, on jest kataklizma koju živimo pjevajući ekstatično himne i psalme.
Hoćete li onda uopće imati vremena za novu knjigu?
Ha, ha, odlično pitanje. Požurit ću se. Nije to više pitanje samo stanja u koje nas se globalno uvodi, nego je to i pitanje mojih godina u kojima, kako sam rekao, čovjek biva suočen s prolaznošću koja više nije imaginarno daleka neminovnost nego jedan od onih dana. Gledajte, filozofija i religija potrošile su sav svoj kredibilitet na traženju odgovora o smislu našeg postojanja i naših života. Ono što mene zanima jest razlog za život kao kratki odsječak između dvije vječnosti nepostojanja. Smisao života glupo je tražiti čak i kroz utjehu da nešto korisno i trajno ostavljamo iza sebe. Vraga. Već u drugoj generaciji nakon nas to će biti zaboravljeno, u vrlo mnogo slučajeva diskreditirano, zabranjivano, spaljivano. Zato i jest toliko zastrašujuće što život bespogovorno završava smrću, ma koliko se mi trudili zakoračiti u nezaborav. Na razlog za takav kraj nema odgovora. Marx je u zadnjoj tezi o Feuerbachu napisao da su filozofi do sada svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni. Da bi sve doista postalo drugačije, ovaj se svijet ne može promijeniti nego bi ga se moralo zamijeniti. A to je nemoguće putem shizofrenog religijskog ekskluziviteta ili jednopartijske subordinativne poslušnosti. Zato je smrt "pobjednica i izjednačiteljica".
Vratimo se izdavaču. I ovaj vam je roman objavio V.B.Z.?
Naravno. Nemam potrebe ni najmanje pomisli promijeniti sredinu unutar koje se osjećam tako ugodno. Sjajna ekipa mi je pomogla oko ove knjige. Njezin urednik Alen Galović napravio je nevjerojatan posao u brušenju i nijansiranju, bio strpljiv i precizan u smislu za svaki detalj. Pa glavni urednik V.B.Z.-a Drago Glamuzina koji pokazuje odgojiteljsku metodičnost za moj drugi pubertet, smirujući me onda kad me previše ponese oduševljenje vlastitom genijalnošću (smijeh). Svakako moram spomenuti Milana Trenca koji mi već za treću knjigu radi čudesnu naslovnicu i koju i ovom prilikom treba promatrati kao snažan komentar koncepta koji je duboko razumio. Hvala im puno na tome, kao i svim ljudima iz V.B.Z.-a.
Što nakon ovoga?
Imam veliku želju, gotovo oporučnu, napisati dokumentarističko-beletrističku knjigu o tome što se dogodi i kakve su posljedice kada stranac postane vlasnik poduzeća od javnog značaja. Koncept već dugo razrađujem, ali tu dolazimo do onog ranijeg vašeg vremena. Uvjeren sam da bi to mogao biti pravi emotivni dokument o vremenu u kojem smo se dokazali istinu o nama kao naciji da smo uvijek dobri sluge loših gospodara.