MARKO TREBOTIĆ

Osjećam jal svojih kolega, ali ne dam da me sputava

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Matko Trebotić
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Matko Trebotić
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Matko Trebotić
22.12.2018.
u 14:20
Matko Trebotić u povodu 50 godina beskompromisnog likovnog rada govori o svojem životu i karijeri te o hrvatskoj umjetničkoj sceni
Pogledaj originalni članak

U povodu došašća, u podrumima Dioklecijanove palače otvorena je izložba jednog od najvećih hrvatskih vizualnih umjetnika Matka Trebotića “Pedeset godina samoće” koju su zajednički organizirali Muzej grada Splita, Galerija umjetnina i splitska Turistička zajednica. Prije pola stoljeća, Matko Trebotić je na isti dan (7. prosinca 1968.) u Bochumu imao prvu samostalnu izložbu, a u veličanstvenom prostoru Dioklecijanovih podruma impozantnu godišnjicu stvaranja obilježava predstavljanjem recentnih “bijelih slika” i kompozicijom “Manifest križa” koji je postavljen u središtu.

Otvaranje vaše izložbe privuklo je zavidan broj splitskih kulturnjaka i ljubitelja slikarstva. Zašto ste izložbu nazvali “Pedeset godina samoće”?

Izložba u Dioklecijanovim podrumima rezultat je pedesetogodišnjeg rada i djelovanja u umjetnosti gdje osim bijelog platna ili papira nije postojalo ništa. Sve se događalo u mojem ateljeu, nikad i nigdje nisam bio asistent, docent ili profesor. Sam sa svojom umjetnošću stigao sam ovdje gdje jesam. Izložba nije retrospektiva, svi radovi nastali su tijekom ove godine osim jednog iz 1968. godine, i to isključivo zbog toga da se vidi kad sam i kako počeo.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Matko Trebotić

I slike izložene u lateralnoj dvorani Dioklecijanove palače karakteristično su bijele, pune arhetipskih motiva, križeva, crkvica... Doima se kao da ne odstupate od tih motiva.

Cijeli moj artistički rad je rad umjetnika usamljenika koji nije pripadao klanovima i institucijama, već isključivo živeći kao umjetnik i od umjetnosti. Sve je plod rada mojih ruku, moga duha, insipiracije, imaginacije. Čvrsto vjerujem u talent i nadasve u uporan rad. Moja vizualna umjetnost se često mijenjala, ali tematski ostala je moja Hrvatska, Dalmacija, kamen koji je koristila ondašnja arhitektura, duboka sonda u prošlost koja ne gubi intenzitet sa suvremenošću. Mišljenja sam da svaka prava umjetnost mora biti suvremena, progresivna i barem korak ispred vremena.

U prigodnim govorima na otvaranju izložbe, vaši mlađi kolege, što je neobično i vrlo neuobičajeno, apostrofirali su umjetničku sujetu godinama izražavanu prema vama. Kako to doživljavate i kako se uopće nosite s ljubomorom kolega?

Ja bih to nazvao tipičnim hrvatskim jalom. Vjerojatno postoji ljubomora, osjećam je, ali to me ne sprečava da radim. Da, prisutan je hrvatski jal jer je kolač koji moramo podijeliti mali, a svatko bi htio dobiti što veću fetu. Dajem im slobodu i ponavljam da živim od svog rada, a njih vjerojatno ugrožava to što se većina mojih izložbi događa izvan granica Hrvatske. Mogu i oni izlagati vani, u stranim državama, nitko im to ne brani, ali tamo ih treba netko pozvati.

Na otvaranje ove obljetničke izložbe došlo je puno splitskih intelektualaca svih generacija, od liječnika preko vaših kolega arhitekata i slikara do rektora Sveučilišta u Splitu. To je u gradu podno Marjana rijetkost.

Jako sam se razveselio što je bilo puno mladih ljudi, umjetnika, kao što su Iva Korbler, Marin Ivanović i drugi. Svakodnevno dobivam potporu mladih, a zanimljivo je da sadašnja generacija profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu dovodi studente u moj atelje na Mejama. Oni cijene moj rad, poštuju moje umjetničke uratke. Nije im svejedno kad vide da se kod mene radi o umjetnosti svjetskog nivoa kojoj su otvorena vrata velikih, inozemnih galerija i muzeja.

Kakvo je stanje u hrvatskoj kulturi?

Hrvatska likovna scena je nevjerojatno jaka. U kontekstu toga je moj središnji izložbeni objekt “Manifest zlatnog križa” na kojem glagoljicom, staroslavenskim pismom koje današnje generacije u načelu ne razumiju, piše: “Ja govorim hrvatski, ja sam umjetnik”. Evidentno je da je to poruka protiv dominacije anglosaksonske likovne umjetnosti na svjetskom tržištu koja malim zemljama kao što je Hrvatska sprječava put na veliko interesno tržište. Čast nekim iznimkama. Valja naglasiti da kod nas nije sve crno kao što se često govori i piše, samo nedostaje novca koji bi se slijevao u kulturu i umjetnost. Međutim, unatoč tomu što nema dovoljno novca koji bi se vrtio u kulturi, svatko ga na svoj način mora i treba naći. Ne mogu se, primjerice, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu davati predstave u kojima su kostimi iz Maribora ili scena iz Osijeka i slično. Svatko se mora potruditi.

Stalno radite i stvarate. Kakvi su vam planovi za iduću godinu?

Izložba “Pedeset godina samoće” potkraj siječnja trebala bi biti postavljena u Galeriji Račić u Zagrebu. Poslije toga, ako Bog da, ide u Seul. Tome se jako veselim. Stalno nešto radim, ali za sebe nikad ne kažem da sam slikar. Ja sam vizualni umjetnik koji se izražava u kiparstvu, slikarstvu, instalacijama. Neki kažu da je ovo krik dobre likovne umjetnosti.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DA
Danijel2
16:11 24.12.2018.

Nije istina da nema novaca. Samo ih nema tko pošteno i inteligentno usmjeriti.