Jedanaesti Međunarodni fotografski festival Organ Vida održat će se od 2. rujna do 4. listopada u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti i u gradskim galerijama Karas, Miroslav Kraljević i Zvonimir.
Organ Vida pod vodstvom kustos/ica Barbare Gregov, Lovre Japundžića, Klare Petrović, Luje Šimunović i Lee Vene okuplja umjetni/ce iz cijelog svijeta koj/e rade u mediju fotografije i u njezinom proširenom obliku te čiji radovi odgovaraju zadanoj temi ovogodišnjeg festivala – Neodlučne slike.
Na glavnoj izložbi koja se otvara 2. rujna u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu sudjeluje deset međunarodnih umjetni/ca izabranih putem javnog poziva od strane međunarodnog žirija kojeg čine Christian Siekmeier – direktor berlinske galerije EXILE, Katrina Sluis – kustosica londonske The Photographers’ Gallery, Steph Kretowicz – urednica i spisateljica, Mirjam Kooiman – kustosica amsterdamskog muzeja fotografije Foam, i Vesna Meštrić – kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Organ Vida u središte 11. izdanja festivala stavlja materijalnost slike – radove koji problematiziraju i proširuju poimanje reprezentacije. “Neodlučnost” iz naslova proizlazi iz specifičnog vida presijecanja fikcije i fakcije. Zastupljeni radovi temelje se na slikama koje su u isto vrijeme eksplicitno “lažne”, “nestvarne”, “falsificirane” i “autentične”, no njihova se autentičnost očituje u tome što pokazuju napetosti i kontradikcije suvremene digitalne kulture. Naglasak je dakle na slikama koje polaze od vlastite konstruiranosti i fabriciranosti, koje se umjetničkom intervencijom značenjski usložnjavaju, kompliciraju i na vidjelo iznose upravo one procese koji konstrukciju uvjetuju i dovode do komodifikacije, ne uskraćujući pritom gledatelj/ici fantaziju. Zanimaju nas slike čija se političnost očituje prvenstveno u tome kako, a ne isključivo u tome što reprezentiraju.
Uz glavnu izložbu finalista/ica, festivalska tema bit će upotpunjena s tri site-specific izložbe/instalacije pozvanih međunarodnih umjetni/ca: Meriem Bennani Misija tinejdžer/ke, Filip Custic crno-bijelo i Victoria Sin Narativne refleksije o gledanju koje se također otvaraju 2. rujna u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti.
Meriem Bennani: Misija tinejdžer/ke
Inspiriran tinejdžerskim filmovima, reality televizijom i web-serijama, fikcionalni dokumentarac Misija tinejdžer/ke Meriem Bennani (r. 1988, Rabat, Maroko, živi u New Yorku) prati svakodnevne aktivnosti skupine učeni/ca škole Descartes, francuske srednje škole u Rabatu, kako u učionici tako i kod kuće. Kroz propitivanja, refleksije i aspiracije učeni/ca, umjetnica, odnosno magarac – njezin animirani avatar iza kamere – istražuje učinak obrazovnog sustava koji je naslijeđen iz razdoblja francuske prisutnosti u Maroku, a koji je danas rezerviran za lokalnu elitu. Meriem Bennani istražuje suvremeno društvo, razlomljene identitete i kulturne razlike koje ga sačinjavaju, te teme kao što su rod i hegemonija digitalne tehnologije.
Filip Custic: crno-bijelo
Ispreplitanje tehnologije i identiteta prisutno je u radu španjolsko-hrvatskog umjetnika Filipa Custica (r. 1993, Santa Cruz de Tenerife, Španjolska) koji istražuje što znači biti čovjek u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti. Custic će se predstaviti izložbom u dvije konceptualno različite prostorije zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti koje pružaju uvid u njegovu umjetničku prošlost te formiraju svojevrsnu retrospektivu, i budućnost u kojoj središnji element postaje tehnološka skulpturalna slika koja funkcionira kao otjelotvorena inačica umjetnika. Svoje radove shvaća kao “virtualne slike”, odnosno digitalna platna sa snažnom likovnom komponentom u kojima kombinira scenografske i kostimografske vještine.
Victoria Sin: Narativne refleksije o gledanju
U višekanalnoj umjetničkoj instalaciji umjetni⁞ca Victoria Sin (r. 1991, Toronto, Kanada) istražuje dinamiku moći i žudnje koja se uspostavlja kroz iskustvo poistovjećivanja sa slikama. Referencirajući svojom drag personom filmski vizualni jezik te druge sisteme gledanja koji definiraju ženstvenost i ženstvena tijela, Sin u radu Narativne refleksije o gledanju ujedno utjelovljuje i parodira zapadnjačke ideale ljepote te upućuje na širu problematiku društvene konstrukcije roda, ženstvenosti te njihovog odnosa.