Povratak barokne opere na Igre u velikom stilu

Opera se u velikom stilu vratila na Dubrovačke ljetne igre. Iako se ne tako davno šuškalo da bi još uvijek tajanstveni otok Lokrum trebao ugostiti spektakularno uprizorenje Puccinijeve “Tosce” koje bi režirao proslavljeni tenor Jose Cura, izbor je ipak pao na remek-djelo barokne opere serije, operu “Orlando” Georga Friedricha Händela, koja i svojim naslovom itekako korespondira s dubrovačkom tradicijom.

Mudar je bio i izbor umjetnika koji su prošli petak premijerno uprizorili “Orlanda” u izuzetnom i reprezentativnom klaustru benediktinskog samostana, u kojem postoji hortikulturni labirint i kroz koji su tijekom izvedbe nemarno i potpuno sljubljeni s prirodom skakutali i prošetavali lokrumski zečevi.

Od erotike do motorne pile

Režije i osuvremenjivanja Händelove zrele opere prihvatio se ugledni mađarski umjetnik Janos Szikora. On se nije bavio mitovima o sukobu kršćanskog Orlanda sa saracenskim Medorom (iako je odlična kostimografkinja Marita Ćopo vrlo precizno portretirala Händelove likove). U prvom planu bili su mu ljubavni, a onda i psihološki zapleti koje nudi tekst Carla Capecija kojim se poslužio i Händel. Libretu je iskusni Szikora prišao bez strahopoštovanja ponudivši publici niz lascivnih scena, poigravajući se s erotikom i putenošću, ali uz svojevrsni ironijski odmak. Predstava je tako dobila na duhovitosti i razbila okoštalu barijeru između umjetnika i publike, pogotovo u trenucima kada je poluobnaženi Orlando s motornom pilom u ruci pokazivao da je u ratu između Venere i Marsa ipak pobijedila razorna boginja ljubomore.

Za energično glazbeno vodstvo “Orlanda” u dubrovačkoj produkciji bio je zadužen mladi i razigrani britanski dirigent David Bates, ovdje i kao čembalist. Bates je imao sreću da doslovno oko sebe (scena je, naime, bila ubačena u samo središte vrta, a pjevači su, baš kao i orkestar bili okruženi publikom) imao čarobni Hrvatski barokni ansambl predvođen koncertnom majstoricom Laurom Vadjon.

Pitanje je bi li ovaj hvalevrijedan festivalski projekt bez HRBA-e uopće bio moguć.

Složena akustika otvorenog lokrumskog prostora, ali i zahtjevni glumački zadaci koje je nametnuo Szikora svojom neopernom koncepcijom u kojoj nema primadonskog prenemaganja i akademskog glumatanja, pred vokalne su umjetnike postavili niz prepreka. A svoje su zadatke odradili savršeno. Od njih pet samo je muzikalni i milozvučni kontratenor Owen Willetts u naslovnoj ulozi bio iz inozemstva. Svi ostali bili su iz Hrvatske (doduše, neki su već dulje vrijeme na privremenom radu u inozemstvu) što znači da trenutačno imamo vrhunske operne umjetnike što Dubrovačke ljetne igre u sljedećim sezonama moraju još bolje iskoristiti. Ženstvena Angelica božanstvenih piana bila je sopranistica Ivana Lazar, koju je u stopu pratila žustra Marija Kuhar Šoša kao pastirica Dorinda. Renata Pokupić koju smo konačno odgledali na sceni u domaćoj produkciji bila je autoritativni, a opet i ženstveni Medoro, idealna interpretatorica za Szikorine identitetske metamorfoze. Tercet Angelice, Dorinde i Medora “Consolati” svakako je bio jedan od vokalnih vrhunaca lokrumskog Orlanda. Gostujućem solistu i domaćim solisticama svojim se moćnim glasom pridružio i obećavajući bas-bariton David Oštrek u ulozi čarobnjaka Zoroastra kojem je redatelj u ruke, ne bez cinizma, stavio i malu iscjeljujuću pandu.

Odličan plesački doprinos

U lokrumskom Orlandu bilo bi nepravedno ne spomenuti koreografkinju Zrinku Japunčić i plesačice plesnog studija Lazareti Mirtu Benković, Mihaelu Domaćin, Petru Japunčić i Miriam Šoletić jer su i one dali svoj važan doprinos ovoj dubrovačkoj premijeri koja bi na dulje staze trebala vratiti baroknu operu u barokni Dubrovnik. Makar i uz pomoć čarobno tihog i romantičnog Lokruma.