Oliver Dragojević - majstor sjetnog ugođaja

Kad je Đorđe Balašević započinjao svoj kantautorski put, Oliver Dragojević već je bio zvijezda. Bio i ostao. Preživio je taj spretni dalmatinski muzičar i pjevač s osebujnim, izderanim glasom sve moguće glazbene tranzicije te se posljednjih godina posvetio osvajanju pariške Olimpije, njujorškog Carnegie Halla ili pak bečkog Konzerthausa.

Sad je nakon dvanaestogodišnje pauze u izbirljivom “Lisinskom” odlučio nastupiti u intimističkoj verziji, bez velikog pratećeg orkestra, uz pijanista Alana Bjelinskog i gitarista Antu Gelu.

U konkurenciji iskusnih glazbenika kao što su saksofonist Dražen Bogdanović, bubnjar Dalibor Marinković, bas gitarist Robert Vrbančić te gudački kvartet Sebastijan, ponajboljim se Oliverovim glazbenim istomišljenikom pokazao Matija Dedić. Muziciranje Olivera i Matije bilo je vrhunac večeri, pogotovo u skladbi “Brod u boci”, ali i u svim nastupima Dedića koji je očito u plodnoj umjetničkoj fazi.

Sjetnom tonusu koncerta pridonijele su i vječne kompozicije Zdenka Runjića, od hita “Galeb i ja”, preko “Ključa života”, pa do prekrasne pjesme Tina Ujevića “Zelenu granu s tugom žuta voća”. No, izvođenje tih balada moglo je proći i bez angažiranja većeg broja instrumenata, samo uz pjevača s neupitnom karizmom i njegov iskonski pijanizam, kako bi intimistički dojam koncerta dodatno dobio na snazi.

Tempu koncerta nije pridonijela ni pozornica prenatrpana rekvizitima, no jesu Gibonnijeve, ali i skladbe drugih suvremenih skladatelja zahvaljujući kojima Oliver nije tek pjevač iz glazbenog spomenara.