Ethan Hunt već tridesetak godina oduševljava – nekad više, nekad manje – svojim vještinama koje ima kao agent i operativac. Samo on može skakati sa zgrada i ostati neozlijeđen, penjati se po stijenama bez ikakvog pojasa ili bilo kakve druge zaštite, pa čak i penjati se i po Burj Khalifi. Samo Ethan Hunt može uskočiti u avion dok polijeće, visiti s helikoptera; hakirati i provaliti u najčuvanije državne zgrade i prostorije… Ethan Hunt je, bez obzira na to što među ovih osam uradaka legendarnog filmskog serijala "Nemoguće misije" nema konstante u smislu kvalitete, zanimljivosti, dobre provedbe i sl. – legenda. I nije bitno je li u svojim tridesetima, kada je i počeo sve nemoguće misije činiti mogućima, ili je u šezdesetima, Ethanu Huntu ne opada ni entuzijazam, ni želja, ni potreba za akcijom i adrenalinom.
Posljednja "Nemoguća misija", koja u naslovu nosi još i sintagmu "Konačna odmazda", najskuplja je dosad. Ne samo da je najskuplji nastavak dosad nego je i najskuplji film u Cruiseovoj karijeri, ali i jedan od najskupljih filmova u povijesti. Budžet od četiristo milijuna dolara probili su još samo "Ratovi zvijezda" iz 2015. i 2019. te "Jurski park: Pad kraljevstva". Vrijedi li "Konačna odmazda" toliko?
Jedini razlog zbog kojeg bi se moglo reći da vrijedi svakog centa bilo bi taj da je ova "Nemoguća misija" najbolja od dosad snimljenih. Nažalost, nije. Da, ne nedostaje ovdje ni akcije, ni suptilnog humora i svojevrsne zaigranosti, ni napetosti, ni oduševljenja… Međutim, u nekim dijelovima svi ti elementi koji baš svaku "Nemoguću misiju" čine onim što jest bivaju toliko "hiper" da narušavaju sveopći dojam. U ovom nastavku Ethan ima zadatak izboriti se protiv Entiteta, moćnog AI-ja koji upravlja svijetom i koji ga želi uništiti tako što će baš svaka zemlja koja ima nuklearno oružje ispaliti to oružje, ali bez moći da sama odluči želi li to ili ne. Da bi ga spriječio, Ethan mora spojiti dva predmeta uz pomoć kojih će hakirati Entitet, zaraziti ga virusom i eliminirati. Jedan predmet već posjeduje (naravno, za potrebe kompliciranja situacije isti mu je taj predmet ukraden), a da bi došao do drugoga, treba doći na tajnu i nepristupačnu lokaciju koja se nalazi negdje usred hladnog Beringova mora. Na toj lokaciji nalazi se potonula podmornica u kojoj se nalazi taj drugi predmet koji mu u njegovoj slagalici nedostaje kako bi spasio svijet.
Recimo, baš u toj "podvodnoj epizodi" dolazi do prvih jasnih znakova da se u filmu zaista pretjeruje. Ronilačke scene i prizori jesu klaustrofobični, mračni, stvaraju nelagodu i, kao vrhunac misije/filma i nešto za što se očekuje da će vrvjeti dinamikom, postaju – razvodnjene. Međutim, ipak, a posebno zato što su se negdje mogle iščitati najave kako je ovo posljednji dio serijala, nemoguće se ne zapitati hoće li Ethan preživjeti. Međutim, trajanje akcije zarona do podmornice i svih peripetija koje su ga dolje, naravno, dočekale jednako je trajanju nekog kratkog filma. Ne pridonosi tako detaljan prikaz ničemu osim povećanju nestrpljivosti i laganim napadima dosade. Drugi primjer "hipertrajanja" svakako je sami završetak, u kojem međusobno pozdravljanje sudionika ove nemoguće misije traje kao prosječna scena bolivudskih treš-sapunica. Pored svih dobrih trenutaka u filmu – a svakako ih ima – okus koji ostaje zadnji nažalost je okus bespotrebno predugog trajanja.
Međutim, da se osjeti pravi okus osmog nastavka "Nemoguće misije", potrebno je da se stvari i ova sitna razočaranja malo slegnu. Recimo, početak filma, u kojem se kao prisjećanja vrte scene iz svih dosadašnjih "Nemogućih misija", gotovo da su i dirljive; nekako naslućuju oproštaj. I u tome je čak i simpatično pomisliti kako nam je Tom Cruise učinio još jednom isto ono što je učinio prije tri godine s "Top Gunom", u kojem su također bile korištene snimke iz "Top Guna" iz 1986. Uspio je pokazati i prikazati koliko su (potencijalni) oproštaji od akcijskih junaka s kojima smo – ma kakvi oni bili – ipak odrastali nostalgični, a koliko je nostalgija jedna moćna i lijepa emocija.