Svjetski poznata crvena londonska telefonska govornica jedan je od najprepoznatljivijih simbola britanske prijestolnice i nezaobilazna kulisa fotografija turista iz cijelog svijeta, no rijetko tko može reći da je visio s njezina vrha, okružen tipičnom londonskom ulicom prepunom crvenih cigli dok ga fotografiraju u neobičnoj pozi koja prkosi gravitaciji. Upravo takvo iskustvo sada je moguće doživjeti u novootvorenom Muzeju iluzija u Londonu, gdje optičke varke i interaktivne instalacije brišu granicu između stvarnosti i iluzije.
Na svečanom otvorenju ispred jedne od najpopularnijih instalacija, "Londonske obrnute sobe", stvorio se velik red. Influenceri i drugi gosti strpljivo su čekali kako bi zauzeli što kreativniju pozu i zabilježili vlastitu verziju izvrnute iluzije tipične londonske ulice. Neki su kopirali poze od onih u redu ispred sebe, drugi su slijedili poze koje im je predložilo osoblje muzeja, a treći su sami osmislili vlastito lažno prkošenje gravitaciji.
Na dan otvorenja pozvani gosti, većinom influenceri, ljudi iz poslovne zajednice, ali i diplomacije, nestrpljivo su čekali na red za ulazak u muzej u četvrti Fitzrovia, koja se nalazi između užurbanog Sohoa i Oxford Streeta. U nizu ulica izmjenjuju se kafići, galerije i poslovni prostori. Unutar londonske lokacije smješteno je više od 70 instalacija, a gotovo svaka od njih pretvara se u malu pozornicu za fotografiranje, poziranje s prijateljima i pokušaje hvatanja savršene iluzije. Okupljeni Londončani bili su oduševljeni što se barem u ovome muzejskom okruženju mogu približiti rekonstrukciji poznate adrese, 10 Downing Street, i s pomoću perspektive i pozorno osmišljene scenografije fotografirati se u pozi u kojoj ostavljaju dojam kao da vise s crnih vrata službene rezidencije britanskog premijera. Bez obzira na to otvaraju li muzej u Londonu, New Yorku ili Dubaiju, iz kompanije naglašavaju kako svaka lokacija dobiva elemente grada u kojem se otvara kako bi iskustvo bilo što bliže lokalnoj publici.
"Ovo nije klasičan muzej, već koncept takozvanog edutainmenta, koji spaja edukaciju, zabavu i interaktivno iskustvo u jedno. Upravo je to najveća razlika u odnosu na tradicionalne muzeje, posjetitelji ovdje ne dolaze samo gledati postave nego i aktivno sudjelovati i doživjeti sadržaj", rekao je Tomislav Hlupić, izvršni financijski direktor u Muzeju iluzija.
Na otvorenju sam i sama iz prve ruke prolazila kroz iluzije po kojima je muzej postao globalno prepoznatljiv. Nije se sve svodilo samo na prepoznatljive londonske turističke simbole. Dok sam prolazila hodnikom muzeja, pogled mi je skrenuo na golem portret punkera naslikanog na zidu. Gdje god bih se pomaknula, činilo se kao da me njegove oči prate. Efekt je bio zabavan i pomalo nestvaran, moglo bi se reći, poput moderne verzije Mona Lise, samo što je umjesto renesansne elegancije prostor dobio buntovnički, moderan štih. Punk je pun pogodak za prikaz modernog Londona, jer je i sam grad prepun trgovina koji nude brojne majice legendarnih bendova, a dio građana šeta se, posebice Camdenom, s ludim pankerskim frizurama. Punk nije bio samo glazbeni pravac koji je nastao u Londonu nego i dio identiteta glavnog grada Velike Britanije. Upravo su londonske ulice sedamdesetih godina iznjedrile bendove poput Sex Pistols i The Clash, čija je glazba postala soundtrack jedne buntovne generacije.
"Iskorištavamo prostor na maksimalan način. Čak i način na koji su eksponati smješteni pomalo djeluje kao iluzija i labirint jer je naš tim pametno iskoristio svaki kut i time smo dobili percepciju puno većeg prostora iako je ovo muzej koji se prostire na tisuću kvadrata", kazao je Luka Novak, izvršni direktor razvoja u Muzeju iluzija.
Dok su neki eksponati poput punkera čije oči prate posjetitelja pasivni, drugi posve zaokupe sva osjetila i čak promijene osjećaj ravnoteže. Tako je djelovao tunel koji optičkom iluzijom uspije posve "izvrnuti" ljudska osjetila. Na prvi pogled nije djelovao pretjerano zastrašujuće. Tunel, rukohvati sa strane i rotirajući cilindar osvijetljen jakim bojama, djeluju dovoljno bezazleno dok ne zakoračite unutra. Već nakon prvih nekoliko koraka imala sam osjećaj kao da mi se tlo pomiče pod nogama. Iako sam u teoriji znala da podloga miruje, tijelo je reagiralo potpuno drugačije. Instinktivno sam se snažno uhvatila za ogradu kako ne bih izgubila ravnotežu i imala osjećaj da padam. Što sam se više kretala kroz tunel, to je osjećaj dezorijentacije bio intenzivniji. Kolege novinari hodali su ispred mene pa, iako sam vidjela da oni hodaju ravno i uspijevaju proći tunel posve sigurno, vlastita ravnoteža meni je govorila nešto sasvim drugo. Zidovi su se vrtjeli oko mene tolikom brzinom da je mozak u jednom trenutku potpuno izgubio osjećaj što se zapravo kreće, a što stoji na mjestu.
Upravo se na toj nesavršenoj komunikaciji između vida i sustava za ravnotežu temelji cijela iluzija. U teoriji prolazak kroz ovaj tunel zvuči jednostavno, no u praksi je dovoljno nekoliko sekundi da hodanje ravno postane pravi izazov. Tijekom svečanog otvaranja, na izlazu iz tunela posjetitelji su se nakratko zaustavljali naslanjajući se na zid ili ogradu dok bi se smijali i provjeravali snimke na mobitelima. Nekima je trebalo nekoliko sekundi da ponovno "uhvate ravnotežu", kao da se tijelo još nije posve uskladilo s onim što su upravo doživjeli.
"Grand iluzije su tako pozicionirane strateški kako bi u svakom trenu posjetitelja s nečim iznenadili", kazao je Novak:
To se prolaskom kroz muzej i osjeti, jer u svakom trenutku nešto drugo zaokupi pažnju. Jedna od najnovijih atrakcija, koja se doimala kao specijalni efekti u filmovima, bila je "Soba duhova", prostorija u kojoj je granica između stvarnog i privida briše. Dvoje posjetitelja sjedilo bi na klupama postavljenima s obje strane stakla, a iz određenog kuta izgledalo je kao da sjede jedno pokraj drugoga. Neki su pokušavali zagrliti osobu "do sebe", no umjesto dodira ruka bi prošla kroz prazninu, ostavljajući dojam kao da pokušavaju dotaknuti duha. Posjetitelji su pomno proučavali instalaciju, zastajali nekoliko trenutaka dulje pokušavajući shvatiti gdje završava odraz, a gdje počinje stvarni prostor. Efekt nije djelovao poput klasičnog trika, nego gotovo kao hologram.
Upitan kakva su očekivanja koliko će londonska lokacija biti popularna, Hlupić je rekao: "Vjerujemo da bismo mogli dosegnuti oko 200 tisuća ili više posjetitelja godišnje. Smatram da ovaj prostor, ova lokacija i ovaj grad to svakako mogu podržati. Mislim da imamo odličan proizvod i sada je na nama da se u velikoj konkurenciji muzeja, koja u Londonu svakako postoji, istaknemo i pokažemo da ono što nudimo zaista vrijedi te da Muzej iluzija prihvate i lokalni posjetitelji i turisti".
Muzej iluzija svoju je priču započeo 2015. godine u Zagrebu, gotovo skromno, kao ideja koja je tada djelovala više kao eksperiment nego kao budući globalni brend. Iz te početne točke, s tek nekoliko ljudi u timu i jasnom vizijom interaktivnog muzeja koji briše granice između edukacije i zabave, postupno se počela razvijati mreža koja će godinama poslije naći svoje mjesto na nekoliko kontinenata. Danas je Muzej iluzija prisutan u 28 zemalja i na pet kontinenata. Tim je s početnih sedam ljudi narastao na oko 120 zaposlenika u Hrvatskoj te nekoliko tisuća suradnika diljem svijeta. U toj transformaciji od lokalnog projekta do globalne mreže, ostala je prisutna ista nit ideja da se posjetiteljima ponudi iskustvo koje istodobno zabavlja, uči i iznenađuje bez obzira na to u kojem se gradu nalazi.
"Osnivači su krenuli od vrlo zanimljive ideje koju su uspjeli realizirati, a pokazalo se da je riječ o iznimno uspješnoj priči na lokalnom tržištu u Zagrebu. Nakon toga prirodno je došao i globalni interes pa se poslovanje postupno širilo, dio po dio, zemlju po zemlju, te smo danas prisutni u čak 30 zemalja", rekao je Ivan Stipančić, izvršni direktor strategije u Muzeju iluzija.
No za čelnike koji stoje iz brenda Muzeja iluzija, ostaje važno da brend bude prepoznat kao domaći.
"Najviše ljudi i dalje nam radi u Hrvatskoj. Trenutačno imamo više od 120 zaposlenih u Hrvatskoj, a u planu je dodatno zaposliti još tridesetak u hrvatskom uredu. Naša baza tako i dalje ostaje u RH. Svi eksponati koje posjetitelji mogu vidjeti proizvode se u Hrvatskoj, a kompletna arhitektura muzeja također je nastala na temelju ideja hrvatskih stručnjaka", naglasio je Novak. Muzej pritom ne staje samo na vizualnim instalacijama i prostornim iluzijama. Dio prostora posvećen je i mozgalicama te zadacima koji zahtijevaju punu koncentraciju i brzo prilagođavanje načinu na koji mozak obrađuje informacije. U tom sam se dijelu muzeja i sama zadržala dulje nego što sam očekivala, jer su zadaci naizgled jednostavni, ali vrlo brzo pokažu koliko nas percepcija može zavarati. Ideja rođena u Zagrebu danas je doista posvuda.
"Pogrešno je na ovu priču gledati isključivo s obzirom na pitanje je li nešto "hrvatska firma" i hoće li ostati takva. Ovo je privatna kompanija kao i svaka druga. Pravi je uspjeh u tome što smo na američkom tržištu prepoznati s proizvodom koji je nastao u Hrvatskoj. To je bit cijele priče. Na kraju, porezi se plaćaju ondje gdje posluješ, bilo u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu bilo u Danskoj, i svuda gdje smo prisutni na tržištu. No ono što je najvažnije jest činjenica da iza svega stoje hrvatski ljudi, hrvatsko znanje i sposobnost. Pokazali smo da se u Hrvatskoj može stvoriti proizvod koji je globalno prepoznat i uspješan, i mislim da je upravo to ključna poruka ove naše priče", naglasio je Hlupić.