Na današnji dan prije točno pet godina, 19. veljače 2021., regiju je potresla vijest o smrti Đorđa Balaševića. Odlazak jednog od najvećih kantautora s ovih prostora pokrenuo je dotad neviđen val tuge koji je izbrisao granice i podsjetio na snagu stihova koji su obilježili generacije.
Đorđe Balašević preminuo je u 67. godini od posljedica upale pluća izazvane koronavirusom. Njegov odlazak nije bio samo gubitak za svijet glazbe, već, kako je to opisao glazbeni kritičar Ivan Ivačković, "emocionalni državni udar" koji je iznova ujedinio prostore nekadašnje države. Tuga se prelila na ulice i trgove, od Novog Sada i Beograda, preko Sarajeva i Zagreba, do Splita i Pule, gdje su se ljudi spontano okupljali. Palile su se svijeće, ostavljali se mali bijeli zečevi i mandarine kao simboli stihova iz pjesme "Neki novi klinci", a zrakom su odzvanjale melodije koje su svima značile tako puno.
Rođen u Novom Sadu, u Ulici Jovana Cvijića koju je ovjekovječio u pjesmi, Balašević je od samih početaka pokazivao jedinstven talent za pripovijedanje kroz stihove. Glazbenu karijeru započeo je u grupi Žetva s hitom "U razdeljak te ljubim", da bi nedugo zatim s Ranom mrazom stvorio generacijsku himnu "Računajte na nas" i legendarne pjesme poput "Priče o Vasi Ladačkom". Od 1982. godine, kada je započeo solo karijeru, nanizao je dvanaest studijskih albuma, među kojima su kultni Pub, Bezdan i Tri posleratna druga. Njegova svestranost očitovala se i kroz pisanje romana i glumu, no glazba je ostala njegov primarni medij kojim je secirao društvo, slavio ljubav i kritizirao ludilo vremena.
Njegov značaj daleko je nadilazio glazbene okvire. U najmračnijim vremenima devedesetih, Balašević je postao jedan od najglasnijih kritičara rata i politike Slobodana Miloševića, a njegove pjesme poput "Samo da rata ne bude", "Krivi smo mi" ili "Čovek sa mesecom u očima", posvećena Vukovaru, postale su simboli pacifizma i otpora. Zbog svojih antiratnih stavova bio je zabranjivan na državnim medijima, no njegovi koncerti, pogotovo oni u Beogradu, postali su mjesta slobode i prkosa. Pričao je, da kada su ga zvali u vojsku, njegov odgovor bio je jednostavan: "Prije bih pucao u sebe nego na Osijek". Bio je prvi veleposlanik dobre volje UNHCR-a s ovih prostora, a njegovi poslijeratni nastupi u Sarajevu 1998. i prvi koncert u Hrvatskoj, u pulskoj Areni 2001. godine predstavljali su pruženu ruku pomirenja.
Reakcija na njegovu smrt potvrdila je njegov status regionalnog fenomena. Dok je u Zagrebu mnoštvo ljudi pjevalo njegove hitove ispred Arene, Puležani su mu odali počast na željezničkom kolodvoru, "na stanici u Puli", uz poruku "Mirno ti more, Panonski mornaru". Splitskim Peristilom orile su se njegove balade, Sarajlije su se okupile ispred Skenderije, a Beograđani su na Trgu Nikole Pašića postavili transparent "Laku noć, dame i gospodo", rečenicu kojom je završavao svoje koncerte.
Đorđe Balašević sahranjen je 21. veljače, na Gradskom groblju u rodnom Novom Sadu, koji je taj dan proglasio Danom žalosti. Ispraćen je u krugu najuže obitelji i tridesetak prijatelja, među kojima su bili i gradonačelnici Novog Sada i Ljubljane, a tišinu su parali tek zvuci tamburaša koji su svirali pjesmu "Olivera", posvećenu njegovoj supruzi.
I pet godina kasnije, Balaševićeva glazba živi jednakom snagom. Panonski mornar otplovio je u vječnost, ali je iza sebe ostavio svjetionik čija svjetlost i danas obasjava put nekim novim klincima.
Dobro je da imamo VL da nas podsjeti kad su ga već svi tako brzo zaboravili.