Sav život svoj ja sam slušala vas... Bolje pokaži svoj stas nego glas, al’ sad je dosta te priče! ... Ne, neću šutjet’! ... Od sada bit ću glasna... Kroz oluje moj bijes nek se čuje, sad novo doba tu je!”...
Sudeći prema novim verzijama starih Disneyevih animiranih filmova, novo je doba stiglo, baš kao što pjeva princeza Jasmina u igranoj verziji Aladina iz 2019. Disney se, naime, u zadnje vrijeme posvetio obradama starih hitova, a pritom su uloženi golemi iznosi novca kako bi filmovi izgledali bolje nego ikad. Radnje filmova su više-manje nepromijenjene, no zato je očito da je Disney u novim verzijama odlučio propagirati neke sasvim nove vrijednosti, u skladu s 21. stoljećem. Feminizam, multikulturalnost, briga za okoliš... samo su neke od poruka koje jasno iskaču iz novih filmova. I dok su jedni napokon dočekali osuvremenjivanje, drugi smatraju da Disney umjetno forsira neku novu, nametnutu agendu.
Lažni ideali
U Aladinu iz 2019. u odnosu na original iz 1992. najviše je promijenjen upravo lik Jasmine. Pjesma “Speechless” jedina je nova napisana za film, a sve ostale su nepromijenjene, i to s ciljem da Jasmina dobije vlastitu glazbenu podlogu, a ne samo da pjeva duete s Aladinom. Stihovi su pak i više nego znakoviti te pokazuju da glumica Naomi Scott ne tumači lik klasične lijepe princeze koja samo čeka da je spasi njezin princ na bijelom konju, u ovom slučaju letećem tepihu. Jasmina je sada moćna žena čiji glavni cilj nije nagovoriti oca sultana da promijeni zakon kako bi se mogla udati za siromašnog Aladina.
Ona sad želi da se zakon promijeni kako bi ona mogla postati prva sultanija svoje zemlje, a potom će sama odlučiti za koga će se udati. Njoj Aladin više nije potreban ni da se obračuna s negativcem Jafarom, ona je obrazovana junakinja koja voli čitati, proučava zemljovide... U film je ubačen još jedan aktivan ženski lik, Jasminina humoristična i samosvjesna pomoćnica Dalia. Sve navedeno pokazuje da je Disney, nakon što je godinama bio suočen s kritikama zbog pogrešnog prikazivanja žena, odlučio napraviti doista bitan zaokret. Kad je riječ o princezama, feministički je pokret Disneyu zamjerao praktički sve. Od toga da princeze izgledaju presavršeno, pa nameću djevojčicama lažni ideal ljepote, do toga da su previše pasivne i ovisne o muškarcima.
“Pepeljuga je simbol patrijarhalne opresije žena i korporativne psihičke kontrole”, oštro je još 2006. godine zaključila feministica Peggy Orenstein u članku “Što fali Pepeljugi?” koji je postao jedan od glavnih referenci na kompaniju Disney i (anti)feminizam. Potom je niz studija, poput studije znanstvenice Sarah M. Coyne, tvrdio da Disney i njegovi ženski likovi nisu nimalo bezopasni jer potiču ograničavajuće rodne stereotipe kod djevojaka te ugrožavaju njihovo samopouzdanje.
Disney je očito u konačnici podlegao kritikama pa se njegova nova agenda može jasno primijetiti u svim novim verzijama filmova, a ne samo u Aladinu. Tako je novi Kralj lavova, za koji se treba priznati da je najsličniji originalu, ipak dao malo više scena lavici Nali te je njezina uloga osnažena. U novoj verziji Dumba iz 2019. za simpatičnog se slona, koji je originalno nastao 1941. godine, brine dvoje djece, brat i sestra Joe i Milly Farrier. Iako su oni odrasli u cirkusu, djevojčica Milly uporno ponavlja da želi postati znanstvenica te ističe kako su joj pritom uzori snažne žene koje su dobile Nobelovu nagradu, poput Marie Curie.
U Dumbu se, osim utjecaja feminističkog pokreta, može vidjeti i da se nova generacija Disneyevih filmova brine za okoliš, pa tako slonić na kraju filma ne postaje zvijezda cirkusa s obzirom na to da se danas puno strože gleda na držanje životinja u zatočeništvu. U novoj verziji Dumbo i njegova majka odlaze u slobodan život u prirodu.
Peticija #NotMyAriel
Promjena koja je najviše iznenadila javnost Disneyeva je odluka da nova Ariela bude tamnoputa glumica Halle Bailey. Priprema se, naime, igrana verzija Male sirene, hita iz 1989. u kojoj ta princeza ima specifično bijelu put te karakterističnu crvenu kosu. Disney je odlučio napraviti veliki zaokret već u samom izgledu njezina lika, a trebat će pričekati film da se vidi hoće li biti promjena i u radnji, s obzirom na to da se i Arieli prigovaralo da su njezini postupci previše motivirani muškarcem. Tamnoputa Ariela samo je nastavak propagiranja multikulturalnosti, s obzirom na to da se Disneyu zamjeralo i da su likovi “previše bijeli”.
Iako feministički pokret pozdravlja promjene kada je riječ o novom načinu prikaza žena, a mnoge su oduševile i ostale izmjene, dio publike smatra da je Disney pretjerao s forsiranjem nove agende. Smatraju, naime, da je bilo dovoljno promjene uvesti u novu generaciju filmova u kojima su se proslavile junakinje poput Meride Hrabre te samostalnih i snažnih sestara Ane i Else iz Snježnog kraljevstva. Tu je i Tiana, prva Disneyeva tamnoputa princeza. Čemu onda mijenjati stare priče, pita se dio fanova. Jasmina koja postaje sultanija umjesto Aladina potpuno, tvrde, mijenja priču. Protiv tamnopute su se Ariele toliko pobunili da je na internetu zaživjela oznaka #NotMyAriel, što bi značilo “to nije moja Ariela”, a pokrenuta je i peticija. I dok jedna skupina proziva kompaniju Disney za uništavanje omiljenih crtića iz djetinjstva, a druga skupina tu tvrtku za rasizam, neupitno je da je Disney u središtu pozornosti. A da im je možda baš to bio cilj upozorava naš poznati filmski teoretičar, kritičar i sveučilišni profesor Hrvoje Turković.
– S jedne je strane evidentno da na Disney utječu dominantni ideološki trendovi. Forsira se feminizam te favoriziranje manjina općenito. Agenda je takva da se tvrdi da su žene i manjine sustavno zapostavljane i da to treba mijenjati. I Disney sada to i radi, no isto tako, on dobro zna da će tamnoputa Ariela biti kontroverzna te da će to privući pažnju na film – ističe Turković te napominje kako se faktor zarade nikad ne smije zanemariti. No dodaje i kako je dokazan utjecaj društva na film i obrnuto. Stoga promjene u novoj generaciji filmova mogu imati veliko značenje.
– Odnos je filma i društva kompleksan. U filmovima se, primjerice, može iščitati što društvo smatra lijepim, koliko je nasilja prihvatljivo, koja se ponašanja osuđuju... – kaže Turković te dodaje kako promjene ne moraju biti loše za film. U kazalištu je sasvim normalno prebacivanje klasičnih komada u suvremene izvedbe.