Nolanova 'Odiseja' povijesni je spektakl kakav Hollywood nije imao od 'Gladijatora'! Nema grešaka, gleda se bez treptaja

Od "Gladijatora" Ridleya Scotta, koji je opčinio cijeli svijet prije više od četvrt stoljeća, priželjkivao se neki novi povijesni spektakl koji će barem donekle donijeti tu epsku monumentalnost kakvu je, kao dostojan potomak "Bena Hura" ili "Lawrencea od Arabije", donio Scottov Maximus Decimo Meridije.

Snimio (nam) je Scott nedugo nakon i "Kraljevstvo nebesko", zbog kojeg se na trenutak učinilo da će epovi, i to upravo s njim i zbog njega, doživjeti svoju renesansu. Nije odustajao od povijesnih tema pa smo, iako daleko od grandioznosti antike, dobili "Robina Hooda", "Posljednji dvoboj" i "Napoleona".

Posljednji njegov pokušaj filmske povijesne impresivnosti imali smo u "Gladijatoru 2", za koji su se i kritika i publika složile da je bio toliko razočaravajući da im je gotovo i prvi nastavak omrznuo. I kad je svijet skoro digao ruke od dobrog povijesnog spektakla, dolazi Christopher Nolan, koji odvažno pristupa žanru u kojemu ga nismo imali priliku puno gledati. Stvorio se vrlo brzo balončić napunjen očekivanjima koji uvijek može biti dvosjekli mač jer će ili razočaranje biti preveliko (kao što je bio slučaj u "Gladijatoru 2") ili će oduševljenje biti do granice neizdrživoga. S "Odisejom" će se dogoditi ovaj potonji scenarij.

U vremenu smanjene koncentracije i kolutanja očima ako film traje dulje od sat i pol, skoro tri sata ove bezvremenske i svevremenske priče bit će premalo. Cijeli casting izgleda kao da se okupila filmska supergrupa za koju nismo ni bili svjesni da nam je toliko potrebna, pa su tu Matt Damon kao Odisej, Anne Hathaway kao Penelopa, Tom Holland kao njihov sin Telemah, Robert Pattinson kao Antinoj. Zendaya je božica Atena, Charlize Theron je Kalipso, a Lupita Nyong'o Helena…

Nolan nas, kao i njegov koscenarist Homer u svome originalnom djelu, uvodi u priču "in medias res". Upoznajemo mlađahnog Telemaha, koji je u stalnoj svađi i neslaganju s proscima koji, dok čekaju da Penelopa nekoga odabere, žive na Itaci i uživaju u bogatstvu koje nije njihovo. Paralelno s Telemahovom pričom u kojoj on pošto-poto želi saznati bilo kakvu novost u vezi svoga oca, pratimo i Odisejevu priču. Odisej je na otoku nimfe Kalipso i pokušava se prisjetiti tko je i što je. Kako Kalipso u jednom trenutku kaže – srce mu je, svih godina što je (nesvjesno) bio na njezinu otoku, uvijek bilo negdje drugo, iako mu um nije mogao dokučiti gdje je to "negdje drugo"; baš kako je majstorski to sažela i pjesma Abdulaha Sidrana "Zaboraviti Itaku": "Da bi se na nju vratio/Moraš ponekad/Zaboraviti/Itaku".

Mattu Damonu ovo je bez sumnje jedna od najboljih uloga dosad. Gledati njegovu interpretaciju dvadesetogodišnjeg putovanja koje je jedna od najpoznatijih metafora za pokajanje i iskupljenje, odnosno za prihvaćanje odgovornosti za vlastite grijehe, stvarno djeluje onako kako je Homer i htio da djeluje – katarzično. I zaista je teško pronaći falingu koja bi bola u oči i narušavala sklad koji je Nolan uspostavio. Susreti s Kiklopom, Lestrigoncima, Kirkom, odlazak u Had, prolazak pored sirena, Scile i Haribde…

Apsolutno je svaki dio Odisejeve nemilosrdne putešestvije nabijen napetošću, a svaka scena – od Polifema koji ledi krv u žilama, preko otvaranja vrata Troje ispred kojih je stajao Agamemnon, koji je izgledao kao kakav prapovijesni Darth Vader, do razljućenog Posejdona – tjera na jedno: želju da se ne trepće.

Neizostavno je spomenuti i glazbu koja sudjeluje kao punopravan član castinga. Glazba koju potpisuje Göransson, Nolanov partner s kojim je već surađivao na "Tenetu" i "Oppenheimeru", za koji je dobio i Oscara, uvijek je u pozadini. Zbog dinamike radnje često je gotovo i neprimjetna, ali stoji kao zefir, nježni i blagi vjetar i jedan od četiri kojim je upravljao Eol, bog s kojim se i Odisej susreo. Nolanova "Odiseja" je nikad emotivno nabijenija, slikovitija, moćnija i ljepša "Odiseja", a zbog svih poruka: što onih o iskupljenju, što onih o potrebi da se prema najranjivijima ponašamo s najviše poštovanja, može se reći i nikad potrebnija. I igra u hrvatskim kinima.