Mlada splitska glumica Monika Vuco Carev na nedavno održanom Festivalu glumca dobila je nagradu “Nada Subotić” za najbolje glumačko ostvarenje mlade glumice do 28 godina za ulogu u predstavi “Laponija” HNK iz Splita. Paralelno s početkom najneizvjesnije sezone u splitskom teatru, mladu glumicu pitali smo o njenim nadama i planovima.
Za početak, jeste li očekivali priznanje na Festivalu glumca?
Nisam očekivala nagradu, iznenadila me. Nisam išla na Festival s mišlju o nagradama, po glavi mi se samo motalo – da ne pokupim koronu, ha-ha. Na istom festivalu bila sam prije dvije godine s predstavom “Ol’ smo za jedan dan”. Ove godine silom sretnih prilika ostala sam dulje i osjetila tu opuštenu atmosferu. Slavonci su odlični domaćini, sve gledaju, uživaju u kazališnoj umjetnosti. Budući da je ovo 27. festival, odgojili su publiku, ušao je u tradiciju. Zbog obveza nisam stigla gledati druge predstave, kažu da je konkurencija bila jaka. Iznenađena sam bila tim više što imam dojam da u “Laponiji” ne iskačem od ostatka ansambla. Predstava se zasniva na suigri, na slušanju partnera. Nema soliranja. Kolege su reagirali navijački, timski, sportski. Proslavili smo zajedno.
Diplomirali ste prije četiri godine, igrali ste u splitskom teatru, na televiziji i u filmovima. Odakle uopće ljubav prema glumi?
Ta ljubav rodila se dolaskom u kazalište. Moj tata je zaljubljenik u teatar, vukao je onamo mamu pa zatim i mene i brata. Bila sam u dramskim sekcijama u školi. Stalno glumatanja, smijanja, uživanja, igra. I danas me prati svijest da je gluma igra. Na odabir je utjecala i splitska Gimnazija “Vladimir Nazor”, pogotovo ljubav prema književnosti. Prvu ulogu odigrala sam u HNK Split, u predstavi “Bolje sutra” u režiji Mije Jurišića, na četvrtoj godini Umjetničke akademije. Bila je to za mene velika prilika. Igrala sam na maloj sceni, tzv. Sceni 55. Otuda ljubav prema komornoj sceni. Draža su mi minimalna glumačka sredstva.
Tko je na Umjetničkoj akademiji najviše utjecao na vas?
Sam studijski program jako je dobro organiziran. Ne daje samo znanja iz glumačke teorije i prakse, nego mladom glumcu pruža dobru, širu sliku i iz povijesti umjetnosti, sociologije, psihologije, književnosti i glazbene umjetnosti. Takva je većina studijskih programa na glumačkim akademijama u Hrvatskoj pa smatram apsurdnim da pojedinci misle da se bez problema (i studija) mogu baviti glumom. Što se tiče profesora, od svakoga sam nešto naučila za život. Ako moram istaknuti nekoga, to su Milan Štrljić i Alen Čelić. Dva potpuno različita profesora, dva različita pedagoška pristupa, ali u kvaliteti jedinstveni.
Iako niste u stalnom angažmanu, najviše ste predstava odigrali u HNK Split. Kakva su iskustva sa splitskim dramskim ansamblom?
Pozitivna. Osjeća se strahopoštovanje prema autoritetima koji su preminuli i ušli u legendu kao što su Josip Genda, Zdravka Krstulović, Zoja Odak. U teatru sam igrala u predstavi “Nosorog” Gorana Golovka, u “Azizu”, u “Ol’ smo za jedan dan”. Zatim u “Molly Sweeney” (koprodukcija UA, šibenskog teatra i udruge Romb) te u predstavi “Mala Moskva” (koprodukcija HNK Split i PlayDrame). S Ivanom Baranovićem uskoro ću 50. put (mala obljetnica, ha-ha) glumiti u njegovoj diplomskoj predstavi “Roko i Cicibela”, a s Katarinom Romac igrala sam više puta našu diplomsku predstavu “Molly Bloom”.
Tko su vam uzori, koje biste uloge željeli tumačiti?
Glede uloga nemam nekih određenih želja. Sviđaju mi se Čehov i Molière, stilski jako različiti, a meni jednako primamljivi. I Beckett. Privlači me teatar apsurda, više s nekom dozom divljenja kad netko to dobro napravi. Mislim da je za shvaćanje podteksta tog apsurda potrebno određeno životno iskustvo. Iako se na prvo, pa čak ni na drugo čitanje to ne čini tako, ti tekstovi iznose drske i odvažne ideje i mislim da treba točno znati što s njima želiš reći. Na prvoj godini studija radila sam i Noru Henrika Ibsena. Nekako mi se sav taj proces sviđao, htjela bih se okušati u kreiranju čitave te uloge. U glumačkom svijetu nemam baš uzora, jedini uzori su mi roditelji i, ako budem barem pola osoba kakvi su oni, smatrat ću to životnim uspjehom.
Može li se živjeti bez stalnog angažmana?
Teško i nimalo u ovoj pandemiji. Inače se može ako se predano radi i ako ste posvećeni tome. To ljudi prepoznaju. Postoji doza panike i neizvjesnosti, hoće li kazalište biti otvoreno? Hoće li se išta snimati? Samostalnim umjetnicima sada je jako teško. No ne volim kukati. Mislim da korona neće trajati vječno i da će, kad prođe, ljudi biti željni teatra, glazbe, filmova, kulture.
Snimali ste i neke emisije i filmove?
Na HTV-u sam snimila stotinjak epizoda edukativne emisije “Bonton”. Igrala sam u kratkometražnom filmu Šimuna Šituma “Ritki zrak”, koji je dobio nagradu publike, i u dugometražnom “Tereza37”. Iskustva su pozitivna. U odnosu na teatar, glumački zadatak je sličan, ali način rada potpuno je različit. Htjela bih se što više okušati ispred kamera, ponajviše zbog znatiželje. Da vidim kako bih se snašla u nekoj većoj ulozi.
Imamo li previše studija glume s obzirom na to da je hrvatsko tržište poprilično skromno pa mnogi nemaju posla?
Umjetničke grane su privilegirane jer umjetnici mogu sami sebi stvarati posao. Na jednoj radionici koju su držali Rusi čula sam da je za predstavu potreban izvođač i publika! Možemo stvarati i morat ćemo još i više jer u teatru nema mjesta za sve. Morat ćemo sami producirati. Sloboda je velika, ali ne znaju je svi iskoristiti. Prepadnu se velike količine posla, pa čak i prevelike mogućnosti izbora.
Mnogi vaši kolege otišli su u Zagreb, tamo je više kazališta, prilika i mogućnosti. Jeste li razmišljali o tome?
Nikad nisam pomislila ići u Zagreb. S objektivne strane jasno mi je da je više prilika, a sa subjektivne mi nije jasna centralizacija i to da kolege Zagreb smatraju “obećanom zemljom”. Split bi se trebao ponositi ljudima s Umjetničke akademije jer skoro da ne prolazi nijedan festival bez nagrađenih iz Splita. Osobno nisam bila orijentirana prema Zagrebu. Više mi se sviđa ideja da tu stvorimo novi “centar”, ha-ha.
Kakvi su vam planovi?
Jednom ili dvaput sam napravila plan i to je neslavno propalo. Imam neka nadanja, ali striktne planove ne. Nadam se zaposlenju. Nadam se da ću se nastaviti razvijati u profesionalnom i privatnom životu i da nikada neću prestati učiti. Svaka medalja ima dvije strane. I u najcrnjoj situaciji ima nečeg pozitivnog. Jedino se tako može raditi i opstati. Pogotovo kad je tvoj instrument tvoje tijelo. Ako negativno pristupaš poslu, nastaje blokada koja te ograničava.
Zanimljivo je da vas nema ni na Facebooku ni na Instagramu, a vrlo ste mladi?
Nemam ni Facebook ni Instagram. Nisam introvertirana osoba, ali jednostavno ne vjerujem u takvu vrstu promocije. Vjerujem u promociju sebe kroz rad, uloge i dobre predstave. Samopromoviranje ni zbog čega konkretnog mi je strano.