Prva asocijacija na spomen „Carmine Burane“ svakako je veličanstvena glazba Carla Orffa, koji je u svojoj istoimenoj kantati u glazbu 'odjenuo' dvadeset i četiri pjesme iz ove zbirke. I upravo tom glazbom počinje „Carmina Burana“, autorski projekt Kokana Mladenovića, dramska predstava s pjevanjem koju smo premijerno vidjeli u Gavelli. Predstava je sve ono što nikada ne očekujete u Gavelli, ali na pozitivan način. Zapravo je začuđujuća i to na nekoliko posve različitih nivoa. Ima, nime, poetiku i zaigranost dječje predstave, opet u najpozitivnijem smislu, kao i šarmatnost urnebesne sajmišne predstave, ali pri tome govori o tome kako živimo novi srednji vijek, doba u kojem se čini da je neizbježna kataklizma, ona koju su 'proizveli' ljudi. I autor nas pri tome jasno pita: jesmo li baš toliko glupi?
Najjednostavnije rečeno Kokan Mladenović je postavio točnu dijagnozu svijeta oko nas i trenutka u kojem su strahovi mislećih ljudi narasli do neslućenih visina, a za to iskoristio djelo za koje možemo reći da je ono koje je najduže čamilo u cenzorskom bunkeru, jer kada Crkva cenzurira, promiču vjekovi.
„Carmina Burana“ izvorno ima čak dvjesto dvadeset i osam pjesama (pretpostavlja da su one crkvene istrgnute iz zbirke prije nego što je skonjena) i prikazanja koji su nastali, negdje u Štajerskoj, u prvoj polovici 13. stoljeća. Ta je zbirka slavila život, bez ikakvog stida govorila o tjelesnosti, žudnji, piću, kocki, djevama bajnim, vitezovima koji ih siluju, naravno i zmajevima, ali se i satirički osvrtala na ulogu Crkve u tom mračnom dobu, koje danas poznajemo kao mračni srednji vijek. I zbog toga je nestala u crkvenoj biblioteci nedostupnoj javnosti, da bi slučajno bila otkrivena 1806. godine. Danas se čuva u Bavarskoj državnoj knjižnici u Muchenu, a na hrvatski jezik tek je neke njene dijelove preveo Zlatko Šešelj. Oni se koriste i u predstavi, ali tekst za dramsku „Carminu Buranu“ napisali su Kokan Mladenović, Karla Leko i Dubravko Mihanović, a Karla Leko i Dubravko Mihanović su i dramaturzi predstave. Ona se sastoji od nizanja pojedinih prizora, te se tim snažno naslanja na pučki teatar. Tako i počinje. Dok se, uz najpoznatiju dionicu Orffa, otvara potpuno crna scena Gavelle, na nju glumci izguraju kontejner koji je i jedina scenografija i garderoba glumcima, ali i prostor igre koji podsjeća na srednjovjekovna kola s kojih su glumci uveseljavali puk.
Priče su izabrane po ključu tema koje su iste sad baš kao što su bile nekada; pa je primjerice kuga postala covid, zmaj izmišljeni neprijatelj kojim vlastodršci narod drže na uzdi, virtualni svijet mjesto n kojem se šire mržnja i netrpeljivost... Samo ratovima nije trebala aktualizacija. Nekadašnji pohod u obranu svete zemlje i danas je rat protiv nevjernika... Sve to Mladenović režira uz maksimalni angažman glumaca; oni pjevaju, trče kazalištem, bore se sa zmajem, veliki dio gledališta (u kojem je do proreda postavljena rampa) prekrivaju tankom tkaninom navlačeći je preko glava ljudi u publici uz jasnu poruku da smo slijepi kraj zdravih očiju.
Ovaj moderni srednji vijek (koji oksimoron!) Mladenoviću su uvelike pomogli stvoriti: autorica glazbe Irena Popović Dragović, scenografkinja Irena Kraljić, kostimografkinja Marita Ćopo (zabavni su kostimi koje nose dečki, a najljepši oni koje nosi Tena Nemet Brankov), suradnik za scenski pokret Damir Klemenić i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.
Od glumaca u prvom je planu odlična Ksenija Pajić, posebno u ulozi Boga (ali i Božice, jer u našem je vremenu korektnosti stvarno nepristojno da vrhunaravno biće bude samo muškarac). Ona je Bog koji će svog jedinog sina ponovno poslati u misiju spašavanja ljudi, misiju koja će ponovno završiti Isusovom smrću, jer čak ni Bog ne može pobijediti glupost ljudskih bića koje je stvorio. Uz prvakinju Gavelle čvrsto stoje: Bojana Gregorić Vejzović u ulozi smrti i cenzorice, Tena Nemet Brankov, koja je najbolja kao vrag i Anja Matišić, a svakako treba spomenuti i uloge: Svena Šestaka, Matije Gašparija, Hrvoja Klobučara i Kristijana Petelina u ulozi viteza, ali ne iz snova, već iz noćnih mora svake djeve bajne.
Na kraju nam preostaje samo jedno pitanje: hoće li nam se svima ispuniti noćna mora koju najavljuje Gavellina „Carmina Burana“? Jedino što nas u ovom trenutku, posebno dok gledamo neki od TV Dnevnika, može utješiti je povijesna istina: nakon srednjeg vijeka došla je renesansa!