Postoji ona stara izreka da popularnost nije nužno mjerilo kvalitete, a rijetko gdje je to toliko očito kao na streaming servisima. Najnoviji dokaz te tvrdnje stigao je u obliku filma "72 sata", nove komedije s Kevinom Hartom u glavnoj ulozi koja je, unatoč tome što je poharala ljestvice gledanosti u Hrvatskoj i svijetu te zauzela prvo mjesto na Netflixu, istovremeno proglašena jednom od najgore ocijenjenih komedija u povijesti platforme.
S poražavajućom ocjenom od svega 17 posto od strane kritičara na stranici Rotten Tomatoes i tek 48 posto od publike, jasno je da se ne radi o filmskom remek-djelu. Pa ipak, milijuni gledatelja, uključujući i one u Hrvatskoj, pritisnuli su "play", još jednom potvrdivši da je ime Kevina Harta i dalje jače od bilo kakve negativne recenzije. Ovaj fenomen otvara vječno pitanje: što tražimo od filma kada samo želimo opuštanje i bijeg od stvarnosti?
Radnja filma prati Joea (Kevin Hart), četrdesetogodišnjeg marketinškog direktora čiji se savršeno uređen život počinje urušavati. Nakon što jedna od njegovih mlađih kolegica njegovu reklamnu kampanju za votku nazove "cringe", Joe shvaća da je izgubio korak s generacijom Z i da mu prijeti otkaz. U isto vrijeme, njegova dugogodišnja djevojka Jennifer (Teyana Taylor) očekuje prosidbu, dok on karijeru stavlja ispred njihove veze. Spas vidi u bizarnoj slučajnosti: greškom biva dodan u grupni chat za momačku večer grupe dvadesetogodišnjaka koji se spremaju za ludi vikend u Miamiju. U očajničkom pokušaju da provede "istraživanje tržišta" i spasi posao, Joe im se pridružuje, financirajući im boravak u luksuznoj vili i potičući ih na razuzdane provode, nadajući se da će tako shvatiti što mladi danas žele. Naravno, stvari vrlo brzo izmiču kontroli i vikend se pretvara u kaos ispunjen drogom, kriminalcima i apsurdnim situacijama.
Iza kamere stoji redatelj Tim Story, Hartov dugogodišnji suradnik s kojim je već snimio filmove poput "Ride Along" i "Think Like a Man", što upućuje na provjerenu, ali i već viđenu formulu. Glumačku ekipu uz Harta čine Mason Gooding u ulozi mladoženje te trojac iz popularnog američkog showa "Saturday Night Live": Marcello Hernández, Ben Marshall i Kam Patterson. Ideja je bila spojiti Hartovu prepoznatljivu energiju s novom generacijom komičara, no kritičari se slažu da kemija na ekranu uglavnom ne postoji. Umjesto da djeluju kao dugogodišnji prijatelji, mlađi glumci često izgledaju kao da su se tek upoznali, a njihovi likovi svedeni su na jednodimenzionalne stereotipe: divlji partijaner, osjećajni dečko slomljena srca i priglupi član ekipe. Čak ni Teyana Taylor, hvaljena za svoje prethodne uloge, ovdje nije dobila priliku pokazati svoj talent, zarobljena u ulozi nezadovoljne djevojke koja služi samo kao moralni kompas glavnog lika.
Kritike su bile gotovo jednoglasno brutalne. Mnogi recenzenti opisuju film kao "zamornu kompilaciju klišeja o lošem ponašanju muškaraca" i blijedu, neoriginalnu kopiju hit-komedije "Mamurluk". Zamjeraju mu se lijen scenarij, predvidljive situacije i humor koji se uglavnom svodi na vulgarne i prizemne šale. Posebno su istaknute neke scene kao primjeri promašenog humora, poput one u kojoj Hart, pod utjecajem kokaina, izvodi dugačku i nimalo smiješnu imitaciju Tonyja Montane iz filma "Lice s ožiljkom". Scenaristi su čak pokušali biti meta-duhoviti pa jedan od likova pita je li ta imitacija rasistička, na što drugi odgovara "O da, svakako", no to samo dodatno produžuje agoniju. Jedan od bizarnijih trenutaka uključuje sekvencu s kitovim penisom, što je, kako navode brojni kritičari, primjer ideje koja je možda zvučala smiješno na papiru, ali je u izvedbi potpuno podbacila.
Kako je onda moguće da je takav film postao globalni hit? Odgovor leži u fenomenu zvanom Kevin Hart. On je jedan od rijetkih komičara današnjice čija je popularnost toliko velika da može osigurati uspjeh gotovo svakog projekta, bez obzira na njegovu kvalitetu. Njegova filmografija za Netflix niz je sličnih, kritički osporavanih, ali iznimno gledanih naslova poput "Me Time" ili "The Man from Toronto". Publika zna što može očekivati: Hart će glumiti simpatičnog, pomalo neurotičnog lika koji upada u nevolje, puno će vikati, raditi grimase i na kraju naučiti neku životnu lekciju. To je formula koja očito funkcionira.
Neki kritičari, poput onog s portala RogerEbert.com, pokušali su u filmu pronaći dublje značenje, sugerirajući da se radi o "iznenađujuće egzistencijalističkom djelu" o Hartovim vlastitim tjeskobama. Film je, tvrde, svjestan vlastitih nedostataka, što se vidi u scenama gdje se mlađi likovi uopće ne smiju Joeovim zastarjelim forama. Međutim, čak i ta potencijalno zanimljiva ideja utapa se u moru loših sporednih zapleta, uključujući nepotrebnu priču s narko-bosovima i sukob s konkurentskom djevojačkom zabavom. Portret generacije Z također je opisan kao površan i neodlučan; film se ne može odlučiti jesu li mladi ovisnici o društvenim mrežama ili ih se boje, jesu li samo hedonisti ili su pak osjećajniji od starijih generacija. Na kraju, "72 sata" ostaje film koji ne nudi ni suvislu priču, ni uvjerljive likove, ni originalan humor. No, unatoč svemu tome, publici je pružio točno ono što je tražila: 105 minuta lake i neobavezne zabave uz poznato lice. U eri beskonačnog sadržaja, ponekad je to sasvim dovoljno za prvo mjesto na ljestvici gledanosti.
*uz korištenje AI-ja