Manon je heroina u koju vjerujem i koja ne može ne osvojiti srca publike. Zašto o Manon ne bi postojale dvije opere? Žena poput Manon može imati više od jednog ljubavnika.
Ovim je riječima tridesetogodišnji Giacomo Puccini odgovorio svom izdavaču Ricordiju koji ga je pokušao odvratiti od skladanja prema predlošku koji je već "potrošio" Jules Massenet skladajući operu "Manon".
"Massenet to osjeća kao Francuz, s puderom i menuetima, a ja priču osjećam kao Talijan, s očajničkom strašću", glasio je još jedan argument Puccinija koji je s "Manon Lescaut" započeo svoj veliki niz opera posvećenih tragičnim heroinama.
Libreto je porađalo mnogo babica i slava Puccinijeve opere sasvim sigurno ne počiva na tekstu koji predstavlja vrlo reduciranu, donekle čak i do nerazumijevanja okljaštrenu priču slavnog romana Abbéa Prévosta "Povijest viteza des Grieuxa i Manon Lescaut". Libreto Puccinijeve Manon tako, za razliku od Massenetove opere, potpuno preskače period zajedničkog života Manon i des Grieuxa u kojem se mladi kavalir, u međuvremenu razbaštinjeni plemić, dovija na sve moguće, pa i kriminalne načine da svojoj ljubavi osigura komforan život i ponešto glamura.
Ali, dok Massenetova Manon umire prije deportacije u Ameriku, Puccini dvoje junaka slijedi preko oceana, u bespuće u kojem se odvija završna drama, smrt osramoćene, gladne i iscrpljene Manon pod bešćutnim noćnim nebom. I dok u prva tri čina skladatelj mjestimice udovoljava i frivolnoj konvencionalnosti, taj završni čin je vrhunac one ranije spominjane talijanske očajničke strasti koja će biti glavna odlika velikih Puccinijevih tragičnih heroina poput Mimi, Cio-Cio-San, Florije Tosce i Turandot, kojima je Manon Lescaut utrla put u njegovu opusu.
Zamišljen kao vrhunac tragedije, taj posljednji čin bio je tako nimalo slučajno u svakom pogledu klimaks i nove inscenacije "Manon Lescaut" koja je ovih dana realizirana na pozornici HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci kao prva operna premijera otkako je intendanturu te kuće preuzela Dubravka Vrgoč.
Pjevački i glumački vrlo zahtjevan čin za dvoje protagonista s dramatičnom su uvjerljivošću i potresnom uronjenošću u likove na premijeri ostvarili Kristina Kolar u naslovnoj ulozi i Bože Jurić Pešić kao des Grieux. Jedini, sveukupno neznatan prigovor talijanskom redatelju, kostimografu, scenografu i dizajneru svjetla Massimu Pizziju Gasparonu Contariniju mogao bi biti što raskošni kostim Manon iz drugog i trećeg čina, koji je, kao i onaj u prvom, uvelike pomogao Kristini Kolar utjeloviti osamnaestogodišnju vrckavu ljepoticu, kad ga je već zadržao do samoga kraja, nije pretvorio u prnje, što bi dočaralo sve one nedaće koje su junakinju u međuvremenu snašle.
Taj nedostatak zato je itekako nadoknađen upravo svjetlom na goloj sceni, s video projekcijom neba u pozadini koje se mrači i ubija pod sobom svaku nadu u sretan kraj.
Projekcija pozadine (autor videa Matteo Letizi), čemu se na opernim pozornicama sve češće pribjegava umjesto skuplje izgradnje scenografije, efektno je dočaravala i lokacije prethodnih činova, trg francuskog gradića u prvom, palaču u drugom i luku u Havreu u trećem, uključujući i dolaske i odlaske kočije i broda.
Izbjegavši pomodno aktualiziranje ili podanašnjenje priče, stvorena je na starinski način vrlo dopadljiva i oku ugodna, u prvom redu bojama bogata inscenacija.
Nakon što je 2019. pobijedio na zagrebačkom dirigentskom natjecanju Matačić, još uvijek vrlo mlad njemački dirigent Valentin Egel lijepo sazrijeva i postaje sve iskusniji na hrvatskim pozornicama, a ponajviše u Rijeci, gdje se sada, nakon mjesta šefa-dirigenta, prihvatio i uloge direktora opere. Ako mu još uvijek i nije najjača strana pretakanje u zvuk one puccinijevske "talijanske očajničke strastvenosti", ili strasti očajnika u čijem vrtlogu stradava i Manon Lescaut, Egel je čitavu predstavu vodio sigurno i nadasve uredno s pomno uvježbanim orkestrom i zborom, uz pomoć zborovođe Mattea Salveminija.
Kristina Kolar, pjevačica čiji razvoj tijekom godina može biti uzor mladim pjevačima kako se marljivo radi na sebi i pametno širi i raspon glasa i repertoar, ovom se predstavom, nakon teško objašnjivog i razumljivog višegodišnjeg odsustva (ne vlastitom krivnjom) s pozornice na kojoj je ponikla, vratila u velikom stilu u kuću koja je njeno ishodište i njen dom. Osim već spomenutog odličnog partnera Jurića Pešića, poslovično pouzdan bio je Robert Kolar kao Lescaut, uz fizički i vokalno impozantnog basa Slavka Sekulića u ulozi Geronta de Ravoira.
Sa svojim manjim ulogama osobito su se efektno scenski poigrali, a i lijepo ih otpjevali, Ena Lešić Jovanović kao Pjevačica i Marijan Padavić kao Učitelj plesa.
Uz sve to, kad je već teško, pogotovo kod nas, naći pjevače adekvatne dobi i pojava za dvije glavne uloge, tu zaljubljenu i lakomislenu takoreći još djecu genijalno su utjelovili riječki baletni solisti Yurika Kimura i Benjamin Cockwell u potresnom intermezzu prije četvrtog čina u duboko dojmljivoj koreografiji Gheorghea Iancua.
Pohvaliti treba i bogatu opremljenu programsku knjižicu s kojom je publika u ruke dobila i čitav libreto opere.
Naposljetku, nova je intendantica i u Rijeci pokazala svoju umješnost i usmjerenost uvijek dobrodošlim i hvalevrijednim međunarodnim suradnjama. Tako je Rijeka postala sudionik velike internacionalne produkcije uz Torre del Lago, Puccinijevo obitavalište i posljednje počivalište s tamošnji velikim Puccinijevim festivalom, uz velike operne kuće Parme, Barija i Bukurešta.