Plešu samo muškarci, a kraljević je homoseksualac koji se zaljubljuje u labuda

Za nenavikle turiste vožnja metroom po Londonu poprilična je avantura. Oni koji se bolje snalaze u tom velegradu znaju da ta podzemna željeznica na pojedinim dionicama ide čak devet katova pod zemlju, ali i da su njeni zidovi prije svega u službi kulturne promidžbe svega što ovaj grad nudi. Uz pokoju običnu reklamu uz pokretne se stepenice redaju plakati mjuzikala, filmova, drama, izložbi... svega onog što u taj grad dovodi milijune turista. Ovog puta i mi smo bili među njima, posve zbunjeni činjenicom da smo u London došli na balet, a u cijelom gradu nismo vidjeli ni jedan jedini plakat koji bi publiku pozvao na "Labuđe jezero" koreografa Matthewa Bournea.

Predstava je dokazala da ovom baletu reklame nisu potrebne jer ne samo da je danas njegova slava neupitna – o toj se začudnoj verziji baletne bajke Čajkovskog govori kao o projektu koji je zauvijek promijenio svijet bijelih baleta – već su u prva dva dana nakon objave termina za rujanske izvedbe baleta, sve ulaznica rasprodane. I to u kazalištu što ima gledalište u koje stane 1300 ljudi. No, krenimo redom.

Matthew Bourne, danas šezdesetpetogodišnjak, jedan je od najpoznatijih britanskih koreografa, a rad u baletu ovom je djetetu iz londonske radničke obitelji priskrbio plemićku titulu. U njegovoj su biografiji svi veliki baletni naslovi, radio je mjuzikle i koreografije za filmove, a svjetsku je slavu stekao upravo "Labuđim jezerom" iz 1995. godine. Bila je to doslovno baletna revolucija jer umjesto eteričnih balerina ovdje su uloge dobili – plesači. Priča je od bajke o zlom čarobnjaku koji je lijepe djevojke pretvorio u labudice postala priča o kraljeviću homoseksualcu koji živi pod čizmom dominantne, posesivne i zahtjevne majke te strogog protokola, sve dok ne sretne labuda u kojeg se zaljubi. Prije punih trideset godina prvi tekstovi o tome što Bourne radi u "Labuđem jezeru" izazvali su pravu buru negodovanja. Napisi su išli od ruganja do zgražanja, pisalo se o svetogrđu, o uništavanju najvećeg naslova klasičnog baleta, a Adam Cooper (njegov je skok snimljen za završnu scenu filma "Billy Eliota"), tada prvak Kraljevskog baleta, koji je prvi plesao ulogu glavnog labuda, čak je upozoren da bi ta uloga mogla biti i kraj njegove besprijekorne karijere.

Premijera je sve promijenila. Stvoreno je novo "Labuđe jezero", jedinstveno umjetničko djelo koje se na sceni održalo punih trideset godina. Ta velika i okrugla godišnjica bila je povod Bourneu da krajem prošle godine na scenu postavi "Labuđe jezero – novu generaciju". Naravno, u trideset godina postojanja baleta kroz njega su prošle generacije plesača, ali sada je – za rođendan – produkcija postala još raskošnija. Za gledatelje još uzbudljivije uz sjajne kostime te impresivno korištenje svjetlosnih efekata i videa. Cijelu ovu godinu, nakon nekoliko termina u veljači, balet (veliki ansambl pleše s čak četiri alternacije za glavne uloge) je proveo na turneji po Britaniji da bi se sada u rujnu vratio u London. U New Victoria Theatre, ili New Vic, kako će vam reći svaki stanovnik Londona. Ovo je kazalište otvoreno 1992. godine u Wokingu, nekada gradiću u sjeverozapadnom Surreyu, 37 kilometara od središta Londona, koji je danas – iako ima svoju adresu i poštanski broj – zapravo dio britanske prijestolnice koja ima 12 milijuna stanovnika. Danas je to ogromni velegrad koji se uz svoju kulturnu ponudu koja ga, uz Pariz i Berlin, stavlja na mjesto kulturnog centra Europe, diči i svojim javnim prijevozom u kojem je 37 kilometara doslovno – ništa. No nije ništa kada prvi put tražite put do kazališta, što se pretvorilo u avanturu u vlaku, u kojoj se na trenutke činilo da ćemo stići do Škotske. Na sreću, Woking je prva stanica, pola sata od poznatog željezničkog kolodvora Waterloo. Kazalište je zapravo kulturni centar u kojem su ogromna knjižnica, dvije manje kazališne dvorane i kino sa šest dvorana, a od željezničke stanice udaljeno je samo nekoliko koraka. I kako to u Londonu mora biti, odlično je opskrbljeno i pićem i hranom. Za naše pojmove nezamislive su scene u kojima publika na balet unosi kokice i butelje vina, ali Britancima je to posve uobičajeno. Na sreću, s prvim taktovima glazbe sve prestaje, publika (čak i mlađa djeca u njoj) posve je koncentrirana na događaje na sceni.

Balet je koreografski toliko impresivan da gledatelju već nakon prvog čina iz sjećanja nestaju labudice. Čini se da ga je upravo ovakvog zamislio sam Čajkovski kada je pisao glazbu za njega, i sam rastrgan svojom homoseksualnošću, koja je u njegovo doba vodila ravno na robiju. Nijedna nota slavne partiture (balet se pleše uz matricu) ne nedostaje. Iz priče je izostavljen samo lik zlog čarobnjaka (djelomično ga nadomješta dvorski komornik), a Bourneova poruka ne može biti jasnija: dovoljni su pripadnici naše vrste da nas svojom uskogrudnošću odvedu u tragediju. Bourne je stvorio istinsko koreografsko čudo. Uspio je, na mnoge načine, ostati vjeran koreografiji originala, čak i u scenama izlaska kraljice i sina u kazalište, gdje gledaju ono što je nekada bila klasična baletne bajka, a ovdje je djelomično provučena kroz filtar karikature kao da upravo te scene odgovaraju svima koji su na neviđeno kritizirali novo i drukčije "Labuđe jezero", za koje su tvrdili da je – "radikalizirano". Štoviše Bourne je uspio ostati vjeran umjetnosti kojom se bavi cijeli svoj život, ali je hrabro izašao iz kanona te umjetnosti. Njegovi labudovi pričaju istinsku priču o velikoj strasti i zabranjenoj ljubavi, i zato im je tako lako vjerovati kada kažu da srce doista može puknuti zbog smrti partnera kojeg je bilo tako teško pronaći.

Stoga je Bourneovo "Labuđe jezero" balet koji plijeni originalnošću, ali i energijom koju svi plesači pokazuju na sceni. Najbolji među njima, a gledali smo verziju u kojoj je glavnog labuda i stranca (uloga koja ovdje zamjenjuje Crnog labuda) plesao Ben Brown, na trenutke kao da izgube svoju ljudsku fizionomiju i pretvore se u opasne ptice koje svojim kliktanjem prizivaju opasnost, ali i uspijevaju kazalište ispuniti zvukovima krila. Sve emocije i sva izvrsnost koje ansambl sa scene baci prema publici i više su nego dovoljni da s prvim pljeskom cijelo kazalište skoči na noge i odgovori im stojećim ovacijama. U tom trenutku smo im i mi, baletni snobovi iz Hrvatske, oprostili sve kokice i sav alkohol. A mi koji smo se vlakom vraćali prema centru Londona imali smo i tu ludu sreću da se na kolodvoru pojave trojica mladića (nijedan nije imao više od dvadeset godina) iz ansambla. Na pljesak sa suprotnog perona odgovorili su s nekoliko plesnih koraka. I time je čarolija bila potpuna.