Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti krajem prošle godine objavila je više nego zanimljivo izdanje. Riječ je o knjizi povjesničara umjetnosti Ivana Ferenčaka “Zbirka Lubienski u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti”. U toj je knjizi Ferenčak objavio dostupne i provjerljive podatke o tajanstvenoj zbirci koja je jednim svojim dijelom dopala u vlasništvo HAZU gdje se i danas nalazi.
A tko je uopće bila Zlata Lubienski, pitanje je na koje su mnogi pokušali odgovoriti. Neki su je otvoreno zvali unukom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a neki isticali njezino prijateljstvo s čuvenom njemačkom glumicom Tillom Durieux koja je u bijegu od nacista mir našla baš u zagrebačkoj vili Zlate Lubienski, u Jurjevskoj ulici koja je od vremena Drugog svjetskog rata do danas promijenila mnoge vlasnike. U svakom slučaju, ime Zlate Lubienski je u doista burnoj povijesti Zagreba 20. stoljeća ostalo zapisano kao ime osobe koja je u svom vlasništvu imala vrijednu privatnu zbirku umjetnina (ali i vrijednu, pomalo mističnu iako prelijepu vilu). Zbirka se, nažalost, s vremenom osipala i na legalan i na nelegalan način, i o njoj su se u Zagrebu raspredale najfantastičnije priče.
Ivan Ferenčak ispričao je priču o umjetničkoj zbirci koja je nastala u nekoliko generacija obitelji Unukić-Adrowski-Lubienski. Zbirci se kao jedinstvenoj cjelini doista gubi trag 1969. godine kada Zlata umire. Neki artefakti izgubljeni su zauvijek i mogu biti dio neke kriminalističke zagrebačke umjetničke priče. O nekima je u svojim odličnim zagrebačkim pričama svjedočio i scenograf i slikar Željko Senečić, vrlo slikovito i vrlo upućeno. O nekima se možda još uvijek ponegdje vode i kriminalističke istrage. A neke su u dva navrata došle u posjed HAZU, prvo 1971. godine otkupom, a onda i donacijom 1983. godine nakon teških pregovora sa Zlatinim sinom Borisom koji se svojedobno odselio iz Zagreba. Nakon te uvjetovane donacije Akademija je postala bogatija za stotinjak predmeta od kojih su neki našli mjesto u Strossmayerovoj galeriji, a neki su pohranjeni u Akademijine prostorije za čuvanje umjetnina.
Među tim predmetima neki su svojom poviješću itekako vezani iz osobnost biskupa Strossmayera, možda i najvećeg mecene hrvatskog naroda u cijeloj njegovoj povijesti. Osobe koja je bila osnivač Akademije i osnivač Strossmayerove galerije, pa je i red da se razni umjetnički, ali i osobni predmeti nalaze u HAZU. Istina, dio tog povijesnog blaga se ne izlaže pa je knjiga Ivana Ferenčaka tim dragocjenija jer je na svijetlo dana izvukla predmete o kojima se do sada moglo samo nagađati i o kojima su znali samo rijetki.
Ferenčak je o iznimno heterogenom materijalu zbirke koja se nikada više neće okupiti u svojoj cjelini napisao niz zanimljivih stranica s puno podataka. Puno je truda uložio i u otkrivanje tajni o samom nastanku zbirke, ali i o postupcima kojima je zbirka ostajala bez nekih svojih najatraktivnijih eksponata. Sama Ferenčakova knjiga bogato je ilustrirana i opremljena bibliografijom i sažetkom na engleskom jeziku. Knjigu je uredio Mladen Obad Šćitaroci, a recenzenti su akademik Radoslav Tomić i dr. sc. Iva Pasini Tržec. U knjizi se s podjednakom pažnjom piše o slikama i grafikama iz zbirke Lubienski, koju komunističke vlasti nisu zatvorile nakon Drugog svjetskog rata, nego su dopuštale organizirane posjete đaka i studenata, ali i o djelima primijenjene umjetnosti, arheološkim nalazima, memorabilijama, vrijednim knjigama... Treba dodatno istaknuti da se tu nalazi podosta predmeta koje je koristio i biskup Strossmayer, stoga ne bi bilo loše kada bi Akademija te predmete stalno izložila u nekom svojem prikladnom prostoru, zašto ne i u Akademijinoj palači.
Knjigom Ivana Ferenčaka svakako nisu ispričane sve tajne iz života Zlate Lubienski i njene zbirke, ali je s umjetničkim i stručnim pokrićem ispričana priča o predmetima koji su preživjeli hirovito 20. stoljeće i ostali sačuvani za generacije koje dolaze. Svi koji ubuduće budu htjeli saznati nešto više o još jednoj zagrebačkoj zbirci prema kojoj povijest nije bila nježna, moći će to učiniti čitanjem knjige koja je dostupna i putem interneta. Stoga je tu riječ o hvalevrijednoj monografiji koja će biti široko dostupna i tako poslužiti za širenje istine i o hrvatskom mecenatstvu i svijetu koji je cijenio umjetnost, naručujući djela velike vrijednosti.
Iako stručna procjena predmeta koji se danas nalaze u vlasništvu HAZU, a dio su zbirke Lubienski ne govori o predmetima iznimne vrijednosti (osim nekih iznimki), riječ je ipak o predmetima koji imaju znatnu povijesnu vrijednost.
Dobro ističu recenzenti knjige da je Ferenčakovo djelo poticaj za daljnja istraživanja zbirke Lubienski, s posebnim naglaskom na istraživanje sudbine zbirke Tille Durieux koja je iz Berlina u Zagreb došla s antologijskim izborom umjetnina. O zbirkama dviju izuzetnih žena koje je sudbina združila u vili Živković-Adrowski-Lubienski treba se pričati što više i što češće.