Kolumna

Ken Loach ponovno se bavi marginalcima, ali u nešto slabijem filmu od prethodnika

Foto: IMDb
Ken Loach ponovno se bavi marginalcima, ali u nešto slabijem filmu od prethodnika
14.12.2023.
u 10:35
Nove filmove recenzira filmska kritičarka Jelena Ružić
Pogledaj originalni članak

Ken Loach majstor je u prikazivanju običnosti, a još više u prikazivanju malih i neprimjetnih života običnih ljudi koji su uvijek na nekim marginama. I nisu to “mainstream” margine, nego gotovo nevidljive margine kojih je svakodnevica puna. Nakon stolara Daniela Blakea (“Ja, Daniel Blake”) i dostavljača Rickyja Turnera (“Oprostite, mimoišli smo se”), ovaj dvostruki dobitnik Zlatne palme donosi priču o TJ-u Ballantyneu. U svom posljednjem uratku “Stari hrast” Loach se fokusirao na sredovječnog, otužnog vlasnika lokalnog puba po čijem je nazivu i sam film imenovan. Mjesto radnje je gradić koji je nekoć bio moćno rudarsko središte, a njegovi žitelji jednako su tmurni, cinični, nezadovoljni i zajedljivi kao i grad.

Svi žive u kolotečini. Sve dok u njihovo mjestašce ne pristigne autobus pun izbjeglica iz Sirije. Mještani nikako nisu dobro prihvatili svoje nove susjede. Nitko, osim TJ-ja, koji se sprijateljio s mladom fotografkinjom Yarom. Naime, odmah nakon dolaska autobusa Yari je netko uzeo fotoaparat, glupirao se s njim pa ga u svojoj predstavi za skupinu lokalaca koja je bila rugalački raspoložena i razbio.

Od svih prisutnih ljudi TJ je jedini prekorio takvo neumjesno ponašanje i tako je počelo prijateljstvo s Yarom. Zbog svoje naklonosti prema ljudima koji su iza sebe ostavili sve, koji su u patnji i koji prolaze najteže trenutke svojih života, TJ je postao svojevrsni neprijatelj i lokalcima.

Kao ni u prethodnim filmovima, ni u “Starome hrastu” ne daje se previše pažnje estetici. Pomalo prljavo-bljedunjav kolorit, puno scena lokalaca koji piju, prikaz radničke klase, skromno uređenih interijera domova izbjeglica ili pak oronuli pub za koji nema novca da se obnovi prikazani su točno onakvi kakvi jesu. Bez uljepšavanja, čak i bez ikakvog truda da se u te slike nešto previše dira. Naglasak je ovdje na još jednom portretu radničke klase (kao i u prethodna dva filma), ali i u mekoći srca koja čuči u svakome. Gledajući odnos TJ-a i Yare, saznaje se kako su oboje ranjeni: Yara zbog rata, a TJ jednostavno zbog života. Razveden je, sin ne govori s njim, sve je oko njega učmalo i zapravo je dobrota koju iskazuje (iako, tijekom filma se vidi da je on daleko od dobrice) onima koji su nepoželjni većini njegov način da preživi. U tom odnosu Dave Turner, koji tumači TJ-a, a koji je redovit u Loachovim uradcima, puno je uvjerljiviji. Štoviše, za razliku od glumice Eble Mari, koju je zapala uloga Yare, s njim je lako suosjećati. Do te je razine uvjerljiviji da uz njega sudbina Sirijke i njezine obitelji uopće ne budi osobite emocije. Jednostavno, njihovo je glumačko partnerstvo neujednačeno i Turner je ukrao cijeli show. “Stari hrast” solidan je uradak koji je nešto mekši i nježniji te po snazi poruke ipak nije u rangu “Oprostite, mimoišli smo se”.

1. Stari hrast (Human Rights Film Festival)

Drama, V. Britanija, 113 min

Režija: Ken Loach

Glumci: Dave Turner, Ebla Mari

2. U vodi (HRFF)

Mladi glumac odluči snimiti kratki film. Kako bi pronašao idealno mjesto, trenutak, svjetlo, kadar, pa čak i motiv i temu filma, s dvoje prijatelja odlazi na južnokorejski otok po inspiraciju. Tijekom čekanja naleta inspiracije njih troje jednostavno bivaju. Lutaju, dokoličare, promišljaju, razgovaraju o umjetnosti i životu. I više-manje o tome je riječ u ovom kratkom dugometražnom filmu. U samo 60-ak minuta Hong Sang-soo dao je kratku priču naizgled ni o čemu. I, zaista, možda bi to i bilo posve nezanimljivo da cijeli film nije snimljen izvan fokusa. Ne, to nije greška, nego očito spontana redateljska odluka da jednostavno snimi pa što ispadne. Tako “U vodi” izgleda kao da je sam redatelj zapravo svoj protagonist – snima bez plana, nacrta, u trenutku i posve spontano. U svoj toj atmosferi koja je ni o čemu i o svemu, koja je besmislena i smislena istovremeno, najfascinantniji je upravo redateljski minimalizam i sposobnost da ni od čega stvori nešto. I to s tako nevjerojatnom lakoćom. Ipak, oni koji ne pronalaze vrijednost u takvom obliku larpurlartizma, “U vodi” bi mogli, umjesto spontanosti i jednostavnosti, pronaći pretencioznost i besmislenost. A da je tanka granica između toga – jest.

Drama, Koreja, 61 min

Režija: Hong Sang-soo

Glumci: Kim Min-hee, Shin Seok-ho

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.