Prepuna događanja bila je prošla zagrebačka nedjelja, a ja sam, nakon dana provedenog na Crtani romani šou, od masovnijih skupova poput otvaranja ZagrebDoxa pobjegla u KUC Travno, gdje je meni iznimno drag čovjek i glumac predstavljao svoje viđenje Čehovljeva “Medvjeda”. Ta komična jednočinka, originalno pisana za tri lika, u izvedbi Marka Cindrića pretvorena je u istinski duhovitu, tek malo osuvremenjenu klaunsku monodramu u čijem središtu ostaje prijezir koji se pretvara u strast.
Radnja se, podsjetimo, odvija u salonu imanja Elene Ivanovne Popove točno sedam mjeseci nakon smrti njezina nevjerna supruga. Otkako joj je muž preminuo, Popova se zatvorila u kuću i živi u žalovanju. Njezin sluga Luka na početku drame moli Popovu da prestane tugovati, no ona ga ignorira, tvrdeći da je dala obećanje svome mužu da će zauvijek ostati vjerna njegovu idealiziranom sjećanju. Tu dinamiku prekida dolazak Grigorija Stepanoviča Smirnova, gruboga plemića koji hitno želi razgovarati s Elenom Ivanovnom Popovom o dugu koji mu je ostavio njen pokojni muž.
Potpuno sam na sceni, Cindrić ove tri vrlo različite uloge mijenja zavidnom brzinom, svakoj dodajući sloj satirične autorske interpretacije: dramatična Elena tako neodoljivo podsjeća na Josipu Lisac, kukavni Luka sa svojim škiljavim naočalama kao da je ispao iz “Alana Forda”, a u Grigorijevu medvjeđem nastupu kriju se svi oni na prvu zastrašujući likovi meka srca kakve susrećemo po kvartovskim birtijama, a mene je, možda zbog terminskog preklapanja, podsjetio i na jednog prominentnog čovjeka iz svijeta domaćeg stripa. Nekog drugoga možda podsjeti i na kultnu scenu Bate Živojinovića “A sad ću da te karam” iz Grlićevih “U raljama života”.
Publiku, koja je na premijeru u KUC Travno došla otvorena srca i bez jasnih očekivanja, na prvu su kupile Cindrićeve transformacije lišene pretencioznosti ili nepotrebne političke korektnosti. Kako je radnja odmicala, a sukob Smirnova i Popove od gađenja sve više prelazio u ljubavni zov, gledatelji su sve glasnije ohrabrivali redatelja i glumca, koji je, uz suredateljicu Reu Brčić Cindrić (koja potpisuje i vizualni identitet predstave i dizajn!) te oblikovatelja rasvjete Tomislava Maglečića, stvorio zabavnu, za publiku svih generacija vješto krojenu šalu dostojnu Čehovljeva originala, a kojoj se (ne mogu vjerovati da ovo pišem) može zamjeriti samo to što traje – prekratko.