Prvi roman pjesnika, autora kratkih priča, glumca, redatelja i dramaturga u prijedorskom kazalištu Darka Cvijetića “Schindlerov lift” objavljen je još 2018. godine. Objavio ga je sarajevsko-zagrebački izdavač Buybook, a uredila Kristina Ljevak. U nešto više od godinu dana roman je dobio izniman status na području bivše Jugoslavije, a ušao je i u finale izdašne hrvatske prozne nagrade Fric, preskočivši i neke od naoko sigurnih favorita. Cvijetić je na Interliberu primio i Kočićevo pero za jesen slušajući komplimente Miljenka Jergovića. Po broju stranica Cvijetić je, što se romana tiče, svojevrsni nasljednik Damira Karakaša. Nije se odmaknuo puno dalje od devedesetak prilično rahlo i isposnički ispisanih stranica. No svoj je “Schindlerov lift” zamislio kao proznu poemu s povremenim lirskim preludijima.
Novopečeni romanopisac nije mogao zaobići odavno zrelog pjesnika. “Schindlerov lift” još je jedan u nizu romana o nedavnom ratu na bosanskom tlu. Cvijetićev apartni roman priča priču o kojoj autor mnogo zna, dakle ratnu priču o Prijedoru i njegovu impozantnom crvenom neboderu koji je izgradio socijalizam 1975. godine ne bez metaforičkih ideoloških poruka. “Schindlerov lift” zbijena je i nimalo uljepšana povijest jednog nebodera koji je u pokojnom (rahmetli) jugoslavenskom socijalističkom sistemu bio simbol bratstva i jedinstva i ljudske jednakosti, da bi u ratno doba kada je susjed ratovao protiv susjeda, a šogor protiv šogora i vlastite krvi, postao poprište surovih ubojstava, tihih egzekucija, brojnih samoubojstava i neobjašnjivih nesreća. Najpotresnije stranice te potresne, ali doista nimalo patetične knjige svakako su one koje opisuju nesretnu dekapitaciju djevojčice koja se nevino igrala u polurazbijenom liftu marke Schindler, ostavši bez glave kada je u zgradu iznenada došla struja i kada je nepoznat netko nehotice pokrenuo lift... Ovim romanom nesretnica, čija se obitelj u neboder uselila kada su iz njega iselili nacionalno nepodobni stanari, dobila je papirnati, ali zato vječni spomenik te će ući u misli brojnih čitatelja ove knjige kao jedan od simbola ratnog bezumlja. Iako nije poginula od granate ili od metka, ona je također žrtva rata koji se oteo i kontroli i moralnim vrijednostima o kojima su se stoljećima na ovim prostorima geografske Europe navodno brinule različite, ali ipak srodne konfesije.
Među neboderskim likovima svih vrsta i podvrsta našla se i autorova obitelj, koju je Cvijetić mudro tek diskretno spomenuo, ne inzistirajući tako na dosljednoj autobiografičnosti te nemilosrdne, ali nimalo osvetničke knjige. Iako “Schindlerov lift” nije dnevnička autobiografija samog Cvijetića, ipak je u njega ugrađen cjelokupni Cvijetićev intelektualni i pjesnički habitus, ali i habitus njegove generacije, njegove raje i njegovih istomišljenika od kojih mnogi nisu nikada ni posjetili Prijedor. Jer Prijedor je tu samo jedna od usputnih postaja bosansko-hercegovačkog (a onda i itekako srodnog hrvatskog) ratnog užasa. Nije rat u Prijedoru počeo niti će rat u Prijedoru završiti. Rat je u ljudima, “ma gdje bili”. U njihovim sjećanjima i uspomenama, u njihovim obiteljskim i prijateljskim dugovima i obavezama, u ispunjenim ili neispunjenim ljubavnim čežnjama. “Schindlerov lift” je svakako dokumentaristička proza pa ima i povijesnu vrijednost jer svjedoči o ljudima koji su postojali, a onda i nestajali kao na ubrzanoj tvorničkoj traci. I ne bavi se roman samo ratnim zbivanjima. Njegova se radnja bavi i godinama koje su ratu prethodile, baš kao i godinama koje su došle nakon rata. Bavi se (ne)kulturom tolerancije i suživota, ali i kulturom uvažavanja tuđih patnji i gubitaka. Pri tome vrlo često kritizira ne samo pojave nego i konkretne ljude koje će u Prijedoru i oko njega lako prepoznati. Pa tako pokazuje da književnost nije samo naša suputnica tlapnja, nego da ponekad ima i pravedničku snagu koja vraća dostojanstvo svim žrtvama, bez obzira na njihovu vjeru ili naciju.